Ova sedmica u Srbiji (gde se predugo već narodni poslovi vode kao igra u zabavištu) krcata je bizarnim efemernostima, za koje će svet samo nakratko pomisliti da su presudno važne. Zato se ne treba opterećivati metafizičkim nagađanjima hoće li Ceca nositi narukvicu na desnoj ili levoj nozi, da li će nas Crnogorci koliko sutra obavestiti kako smo ih 1918. okupirali, skupivši na silu njihove glavare da na Podgoričkoj skupštini (pod pretnjom ponaosobnog silovanja) glasaju za ujedinjenje sa Srbijom i da li će nam EU zbog mučenih azilanata Albanaca i Roma otfikariti „šengen“. (Koliko nas je o Uskrsu putovalo u inostranstvo?)


Ove sedmice valja prozboriti koju u prilog popisivanja tuđom rukom umorenih tokom decenijskog orgijanja prononsera smrti u pokrajinama bivše Jugoslavije.

Ne ulazeći nipošto u razloge nastanka ideje, ostavljajući po strani od koga je potekla, ne zamarajući se ko i s koliko novca sponzoriše kampanju, treba biti načisto da je popisivanje imena žrtava rata na prostorima SFRJ od 1991. do 2001. dug nas slučajno preživelih prema slučajno izabranim žrtvama. I to dug koji u svemu prevazilazi civilizacijske norme morala i postaje „nacionalni razlog“ radi čijeg ostvarenja ne treba žaliti truda. Koji je, takođe, (nikako manje važno) i dug nas živih prema nama samima. Toliko je zla učinjeno, toliko je krvi proteklo i zemlje spepeljeno na onih legendarnih 255.804 km kvadratnih od Vardara pa do Triglava da baš sve mora da se popiše, sve mora da se prebroji, sve da razjasni. Evo zašto.

Istorija balkanskih obmana i samoobmana, u posebnom i obimnom poglavlju, uči da je usmeno brojanje i prebrojavanje stradalih u ratovima i bunama redovan jeftin (za narod tragično skup) sport šovinističkih trubadura i frulaša svih nacija i fela, koji maglu „nacionalnih golgota“ bezočno poturaju umesto konkretnih odgovora na skroz jednostavna pitanja – hoće li i kad će biti bolje; hoćemo li svoje jedine živote trošiti na način dostojan slobodnih ljudi ili ćemo do lipsavanja ostati bespomoćni miševi i ogledni zečevi. Nadalje, prostačko licitiranje brojkama stradalih, bez imalo pijeteta prema njihovim tragičnim sudbinama, osim što je siguran zaklon za svaku političku šušu i vucibatinu u neprekidnom izbornom procesu, opasno je igranje vatrom novih sukoba i razmirica. A čemu sve to? Pedantnim poimeničnim popisivanjem stradalih u jugoslovenskoj ratnoj drami, osim što će biti učinjen naknadni dubok poklon pokajanja nad žrtvama idiotskih sukoba, izbiće se mnogi „moćni adut“ zabluđivanja nacionalnih masa iz ruku političkih šarlatana. Bez apokaliptičnih „argumenata“ protiv komšiluka ostaće mnogi karijerni istorijski (povijesni) Minhauzen koji je spreman da se grobovima „izbrojanih“ zakune da je Jasenovac po žrtvama jednak Aušvicu, ali i onaj što bezočno tvrdi da je Srebrenica isto što i Jasenovac.

Ima u tom poslu još jedne pravedne koristi. Imena žrtava neminovno će dovesti do imena zločinaca. Pa kad se i tako pobrojimo, zločince da gonimo bespoštedno, a ljudi čiste savesti neka najzad spokojno žive. (Kako li bi tek Hag presudio Gotovini da smo imali sva imena potčinjenih mu zločinaca i sva imena žrtava nad kojima je vršena egzekucija?! Osim toga, raširenih očiju čekam dan kad ćemo, na primer, na „bratsku“ poruku beogradskog studenta Ranka Krivokapića da je srpska JNA razorila i popalila Konavle i tamo pobila nedužan svet, moći da pogledamo u ćitabu i kažemo: „Jok, more, tamo su bili tvoji Kotorani“).

Kako treba da se Srbi (krajnje loši momci iz dosta holivudskih filmova) postave prema ideji Rekoma? Treba da je podrže. Časno, pošteno i svesrdno. Sa znanjem da tarapana i šenluk kod malih naroda nikada ne ostanu nenaplaćeni. Sa uverenjem da što pre se mašimo buđelara iskrenosti i časnog pokajanja, manje ćemo platiti ceh svojih zabluda.

Svaku dečju suzu, svaki metak u čelo, svaku protezu, svaki ugarak, svaki prebačaj, podbačaj, pa treći u centar, koje smo skrivili, moramo da priznamo! Ali ni trunku nečega za šta nismo krivi priznati ne smemo! Za svaki crep, svaku smreku, svaku lastu koju smo satrli, moramo da se izvinimo. Ali, ne daj Bože da preteramo, kao što umemo, pa da se Slovencima izvinimo što su im Trst i Gorica u Italiji, Muslimanima što su im Hrvati srušili mostarski „stari“ i spepelili Ahmiće, Makedoncima što su 2001. puškarali sa Albancima, Nemcima što su Lužički Srbi još u Nemačkoj, a Bugarima onako… Sve do jednog, svoje zlikovce i palikuće treba u lance da okujemo i peške, dvojicu po dvojicu, u Hag da sprovedemo! Ali, i da učestvujemo samopregorno i u pravljenju spiskova srpskih krvnika, pa njih da neprekidno ištemo?! Eto, tako ćemo se dogegati nekako do sopstvene duše.

Zato verujem da će narod u Srbiji podržati kampanju REKOM-a. Kao što verujem da će rad te komisije nadgledati neki časni, objektivni ljudi, koji žive negde na kraju sveta, nebrojeno milja daleko od nas Srba, Hrvata, Muslimana, Crnogoraca, Makedonaca, Albanaca… i koji će devet puta proveriti da u špilu nema 59 karata. Čime bi se osevapili i na ovom i na onom svetu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari