Griza

Rekoh hajde pogledat ću prvo struju, ovu drugu, koja se već godinama iznosom ne mijenja, imam neki gadan osjećaj da se vrijednost tavančeta i kao investicija drži dobro već u malo pa 20 godina, kasnije ću.

Već sam bio odredio maršrutu šetnje i obilaska – apoteka, pošta, Yettel, pa i uz nekoliko foliranja gledanja izloga, e da bih odmorio, prebačeno u drukčiji smisao ono „ah te kosti, smejaše se Bog da prosti“, što prije do Željca u Limbo na kahvicu.

Još na izlasku iz zgrade, s merakom izbucah prvu kovertu. Bacih oko na iznos, a iznos za protekli mjesec malo manje od 48.000 ovdašnje valute. Jebo te, šta je ovo.

Štrecnuše me prvo stentovi, a onda pod poskakujućim tlako i kritična aneurizma. Jebat ću nekom mater.

Prva reakcija, jebi ga. Promijenih smijer kretanja. Odmah kod Željca.

Navika, ljekoviti odgovor na šta ćemo sad – kafu. Kod trećeg gutljaja sakrih račun, vidjet ću sjutra. Izdržah i Njoj ne rekoh ništa, za svaki slučaj izbjegavajući Urgentni.

Već sam bio pomislio kako je ekspert od sluškinje Zorane istiha pukla po cijenama.

Nekoliko brojeva, nekoliko razgovora, ljubazni sugovornici u EPSu, greška. HU!

Prebacih se na Mlađahnog i ostale narodne sluge. Dobro, znam da je obrnuto, ali moram napomenuti. Redovno ih slušam, u zadnje vrijeme posebice od onih sličica – ima hagra, ima riže, ima biže, ulja koliko hoćeš, brašna, šećera, ima i grickalica, čipsa, nadati se i taan halve.

Nema čega nema. Koliko jučer. Dočim, odjednom, koliko sjutra neće biti ničeg. Osim poskupljenja svega i svačega, o smrzavanju, tamo negdje od oktobarskog padanja lišća, ako sam dobro skont’o.

Jer, kaže Mlađahni, rat, ima sankcija, nema sankcija, nastavak oko Kosova, pritisci, masovne prijetnje dojavama o postavljenim bombama, bit će griza veća nego ona od 1944.

U polilemi sam oko tog što baš od te godine. Možda jer su eto baš te godine partizani okupirali i Srbiju.

Ko će znati mlađahnom, kad je po sopstvenoj izjavi pragmatičan jedan čovjek. Može se reći pristaša pragmatizma. Kako god okreneš. Nije to samo on, ali neka ostali malo odmore.

Nagovori me da se prisjetim, a i zavirim na jedno mjesto, glede te vrline. Kaže jedan moj poznanik, kako je to, taj pragmatizam, smijer u suvremenoj idealističkoj filozofiji koji poriče spoznaju objektivne istine i priznaje za istinu ono što je praktički korisno, a u historiji pravac koji se ograničuje na izlaganje događaja u njihovoj vanjskoj vezi i slijedu bez traženja zakona razvoja.

Na šta drugi mi poznanik dobacuje, kako je pragmatik praktičan političar, tj. pristaša svakog režima.

I kako će se sad Mlađahni snaći, kad sigurno ne može, u ovom trećem Velikom ratu koji već traje, kad ne može uvesti sankcije „svim stranama u sukobu“. Potrajat će, pa bumo vid’li.

Nego da se vratim grizi. I da se okrenem veseloj narodnoj medicini.

Od djetinjstva pamtim zajebanciju sa fasungom kuma mojih roditelja, dobrog čovjeka, pokojnog Damjana Lojpura.

Tri litra loze, pet kila brašna, pet litara ulja, tri kila šećera, kilo kafe itd. Podvuci, koliko je, ne može.

Pa, tri litra loze, tri kila brašna, tri litra ulja, dva kila šećera, pola kila kafe itd.

Ne može. Haj’mo dalje.

Tri litra loze, dva kila brašna, kilo šećera…

Pa nešto kontam, ako stvarno bude s pogledom na ’44, kako valja smanjiti cijene alkoholu i cigarama i legalizirati marihuanu, uz povoljnu cijenu i u trafikama. SFSN.