I prođe taj 20. travanj, u jednom starom kalendaru lažitrava, april je bio još daleko od upotrebe.
Prva tura rodbine mi izbjeglica, „prvo žene i djeca“, sretno stigla do Beograda i razmještena, ko kod Ristić – Beljanski, ko kod Majde Pitić.
Riješio sam se jedne vrste brige.
Ostali smo roditelji mi, sestrin muž i rođak, ovdje bi se reklo brat od ujaka, u jednom stanu i podrumu, i tadašnja moja punica, već u godinama, slabo pokretna i ja, u drugom stanu.
Svi Jugovići, a po rasporedu sredine koja brine o tom, stari i ja smo kao neki Hrvati, stara, zet nam i rođak kao neki Srbi i punica mi kao Židovka sa sve Partizanskom spomenicom 1941.
Ni ostalom dijelu svojte nije bilo slične mane.
Simpatičan sastav u još simpatičnijim okolnostima. Svejedno, računao sam bit ću mobilniji i glede angažmana u Štabu civilne zaštite i onog u sklonišnom društvenom životu.
Punicu sam nekoliko puta pokušao nagovoriti da krene prema Zadru, kod druge kćerke, ali stara garda, ni na pamet joj nije padalo.
Čak i kad je, drukčije nije mogla, sa ludim Pecom odjurila do Imotskog po mirovinu.
Mislio sam prelomit će, ali Boga, kako je otišla tako se i vratila.
Aferim.
Mili Peco nastavio je svoje mahnitluke, svugdje je stizao.
Ne znam u koje baš dane je išao po otopinu za dijalizu, koja je ostala u sanitetskih kolima koja su maznule „domaće srpske snage“.
Moj školski drug sa te strane, bio je pristao na zadrži kola, vraćaj otopinu, frka je bubrežnim bolesnicima.
Mili i ja uzvratili smo posjetom, noseći Bebimiks bez kojeg su ostali, pješke, brisanim prostorom iznad Crkve prema Bjelušinama.
Nikad veći strah u iščekivanju snajperskog metka.
Sve to vrijeme čudan razvoj stanja u glavama ljudi, zajedno nabijenim u skloništa.
Nekima koji nisu Srbi negdje je u glavi nešto pucalo.
Prema onima koji su kao Srbi krenuli su pogledi iz kojih se čulo „šta nam radite“.
Dan za danom, po jedna srpska porodica samo bi se odjavila i krenula u nepoznato, u izbjeglištvo.
Meni je Peco postao sumnjiv.
Nije se odvajao od mene, a dešavalo se i da ne ode kući, da prespava u mom stanu.
Onda je krenuo sa nagovaranjem da se pakujem i krenem i ja.
Na moje kako sam mobilan, kako sam namjestio mjesta za spavanje da ni tromblon ne može zalutati, odgovorio je sa jebi se, da si u NJujorku ne bi mogao biti tako mobilan.
Nakon dva tri dana prelomio sam.
Osigurao sam brigu za punicu i jedino staroj rekao da se i za šta spremam.
Složila se, uz dodatak da vidim mogu li i zet nam i rođak.
Nisam mogao ni jednom cestom, Peco mi nije dao, pa smo koristili buku za aerodrom.
Iz njegove kuće, u kojoj smo koristili telefonsku liniju, trebali smo krenuti.
Sve mi je objasnio, a onda smo otišli na teferić i roštilj u jedno komšijsko mu dvorište, u kojem smo zatekli i Slavka NJeguša.
Još je bio pod šokom.
Nakon dogovora predložili smo mu da dođe u dogovoreno vrijeme.
Pristao je.
Mogli smo ponijeti samo male torbe sa najnužnijim stvarima.
Lijepo vrijeme, mislim da sam imao najviše majica kratkih rukava.
Uz nekoliko internih nesporazuma oko mjesta i vremena, uspjeli smo se, kroz naknadno ukapiravanje da oko nas fršte i snajperski meci, dočepati aerodroma.
Nas četvorica i moja kokeršpanijelka, koju po cijenu glave ne bih bio ostavio.
Slavko je upao u prvi helikopter za Kumbur, a mi uz jedno izbacivanje drugim smo otišli za Titograd.
Iz kojeg smo teretnjakom Anom u nekim večernjim satima stigli u Beograd.
Na putu za Slovačku. 28. lažitrava, punih trideset godina. Dalje zna se gdje ćemo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
