…

 Ili možda ipak „Gdje da krenem, gdje da prenoćim…“, a da žmarnem daleko od svega. I od naroda i od svijeta. Rekla bi moja rahmetli majka, gori ti je narod nego svijet. A evo se uhvatih kako više nisam siguran u to, ili sam siguran ali ne smijem ni sam sebi, najgora moguća varijanta, priznati da tu neke razlike baš i nema.

Možda bi moglo „Imam jednu želju“, a opet iza svakom jebenog ćoška stao bih i jedva dočekao viknuti „da te jebem u nedelju“, ali ni iza jednog, posebice glede mojih godina, ne bih dočekao da mi neko lijepo, „damski“, ili možda čokolindično odgovori sa „jedva čekam da nedelja doše…“. „Na prozor zamagljen“ bi lijepo išlo, kad ne bi odzvanjalo, svakog trenutka „u svakom pogledu“ „Dolazi zima, duga i hladna“. Dok meni, na tavančetu, svakih malo-malo pada sistem daleko dobacujućeg grijanja, pa dok se daleko dobacujući dopuni „izgibosmo k’o Mančester Junajted“. Tražio sam, zadnjih dana, udarao naslove raznih i različitih baza podataka, muzičkih, naravno, ne bih li našao jednu staru pjesmu ruskih anarhista, koju smo, kad je ono sve bilo zabranjeno pjevali u sred Slovačke, ulicom, avazile – Ja njet savjetskij, ja toljka ruskij, ja pjeterburskij anarhist, minja zanjali, erjestavali, patamu što ne kamunjist. Niđe, da s Bogom svežem. Ali sam nastavljam, anarhokomunistički, koliko se god to nekom čini nespojivo, sa „cipljonak, varenij, cipljonak žarenij, cipljonak tože hoćet žit, njevo zanjali, arjestavali, pa tomu što nje kamunjist“.

Lijepa mi i odgovarajuća pjesma i ništa više ni manje od tog. Meni komunisti, trenutačno u strahu da će mi za koji dan bubnjati u glavi prepravljen naslov jedne pjesme , „O kako lijepo sija žuta zvijezda na mom ramenu“ u o kako lijepo sija crvena zvijezda petokraka na mom ramenu. Čim je izjednače, ne sa svastikom, nije ženina sestra, već sa indijskom svastikom, obrnuto narisanoj, pa i nju zabrane kao jedan od simbola totalitarizma. A onda, narafski ne sadašnjim i bivšim kvazikomunistima i ostaloj bagri, aktualnoj vlasti diljem kugle zemljane, takvi mogu kad žele mijenjati, uz samo pozitivna postignuća, simbole kad žele i kako žele. Sa naglaskom na krunu ili neki od konfesijskih simbola na sve što se naziva respublikom. Moguće je i da originalna indijska svastika dobije svoj trenutak brisanja. Pa da kakav ekspert pripremi, složi i objavi novu knjigu mitoloških simbola, u skladu sa aktualnim trenutkom i savremenom, nadasve modernom demokratijom. A moguće je, u skladu sa savremenim razvijenim razumijevanjem pojmova , da najebe i sestra nečije supruge. Što može biti uredu jedino ako bude silovanja, koje je u takvim slučajevima navodni zločin. Inače ode sve u tri lijepe a na sramotu.

Ostaju mi još mnogi naslovi na raspolaganju. Ako opet neće biti kakvog zajebavanja. Tipa „Kradem ti se…“, pa me uhapse zbog ili pokušaja provale, ili kao atentatora, ili u najmanju ruku kao seksualnog manijaka. Dobar je i onaj „Okreni se niz džul baštu, na vrelo kad požeš“, ali se može u svašta pretvoriti. Ako uzmimo na primjer nadležni nisu ispitali ispravnost vode baš na tom nekom vrelu, mada se ne zna o kojem je tačno riječ. „Uzmi pušku, pa me ubi…“ bio bi prava čokoladica, ali šta ako bahne policija i počne pretres i postupak zbog neprijavljenog oružja. Djeluje kao jedini izlaz „Evo srcu mom radosti, evo želje njegove…“ pred vratima neke psihijatrijske klinike. Tu bi mogao biti i lijep doček i dobar odmor…