989 km

Opet i Zelenčani, Joško Bednarik i Maupassantova „Dunda“. Ja se ne sjećam, ali Vladimir Štefko napisao je da sam poslije pretstave glasnije nego što je uobičajeno, čulo se preko aplauza, rekao „ovo moram dovesti kod nas“. I krenulo je. Ali sticajem okolnosti tako da smo moja “bagra“ i ja, kao „Privremeno pozorište“ (Dočasne divadlo) i kao gosti „Z divadla“ otišli u Slovačku. Putovali smo nabijeni, sa scenografijom i kostimografijom, u dva ugodna Renault trafic kombija, zahvaljujući Seji Hadžiabdiću, koji je tad radio u Unis rent a caru, a sad je razbacan, k’o i mi, negdje po svijetu. Išli Smo sa „Buzdovanom“ i „Ekumenom“. Ili je to nekako bilo rasporedjeno, ali svejedno je bilo dobro. „Buzdovan“ je igran i u Trnavi i u Bratislavi. Jednom me je, po povratku iz Bratislave, gdje su nekim poslom išli on i Kusturica, zvao Sidran da pita – Šta ste im radili, samo se o vama raspituju. Ali da preskočim samohvalu. Doček u Zeleneču – hljeb, so i Borovička. Smještaj po kućama divadelnika. Pa opet Borovička i fešta do rana. I tako do njihovog dolaska u Mostar, valjda „Dunda“ i „Matka Guraž“. I u Beograd, na Brams. Pa privatna „gostovanja“ u oba smijera … Sve do trenutka kad su nam idioti sjebali sve što su mogli sjebati. Kad je postao popularan ratni turizam. U kojem je odmah stigao poziv iz Zeleneča – dolazite svi ovamo. U nekoliko mjeseci u Zeleneču je dočasne utočišće našlo nas dvadesetak. U kućama prijatelja, ili njihovih rođaka. Uz dodatnu pomoć iz Trnave, Bratislave i Martina. Vremenom, neko ranije neko kasnije rasturali smo se. Srbija, Australija, SAD … Oni koji nisu dogurali do Zeleneča, raspoređivali su se u Norvešku, na Novi Zeland, u SAD, u Kanadu… Loze – Draga i Ćoza (Edvina i Goran) i djeca im Sonja i Marko, ostali su u Slovačkoj. U početku bilo im tranziciono jebeno, ali ipak pomalo krenulo do pristojnog života. Prošle godine, negdje u ovo vrijeme, okupili smo se u Trnavi. Susret nakon od pet do dvadeset godina. Sedam dana kao da se nikada nismo ni rasturali, uz podršku vremenom proširenog kruga utečenaca. I nagovještaj namjerene slijedeće fešte. Vjenčanja. Počet ću vjerovati da je stvarno sve negdje zapisano. Zimus, poziv na sve adrese. Sonja Lozo i Ivan Bednarik, vjenčat će se 21. juna. Da potvrdimo. Potvrdili. Malo drukčiji a opet i isti sastav. Na pozivnici, u pozadini Stari most i Trnavska katedrala, „ljubav ne poznaje udaljenost“ i 989 km, kao najljepši začin na tridesetpetogodišnje prijateljstvo.