A hefte…

Vazda ih je helbet.

Zanimljivo je možda samo to što se, makar se tako ne činilo stalno vrte oko istog.

Je li služba, ili je družba, ili je i služba i družba.

Korona je neizbiježna podtema, pa i ovom prilikom.

Još se ne zna ko kome kako i zašto, ali nekom se može skupiti sedamsto ljudi na žurci, ignorancijom propisa o ponašanju u pandemiji, svašta o tom znamo, osim ime(na) organizatora.

Ili samo ja ne znam.

Mislim nije bilo zvanično.

Onda se upottemila i nagrađivana novinarka Jelena Zorić.

Što joj se možda i ne bi dogodilo da nije dobila srebreno odličje od predsjednika Države.

Kako god mu ime, lik i djelo bili.

Nešto mislim kako trenutačnom Mlađahnom nije bilo baš po volji, možda se baš nagutao, imajući svoja kakva odgovarajuća mu konta, ali veći problem ispade oko odluke Jelene Zorić da primi srebreno odličje.

Ne časeći ni časa, javili su se razni pripadnici demokratskog kolegijuma za procjene i ocjene pitanja morala.

Ne bih, ne da mi se navoditi šta su sve izvoljeli reći procjenitelji, ne znam imam li i pravo na to, ali zato mogu ono što je bila moja reakcija, kao jednog od nekoliko još živih komunista – Volio bih da nisam naišao na ovaj post, posebice da me nije povuklo da pročitam i komentare.

Ali, ne dade mi neki vrag mira.

Pa sad da bih i vraga i sebe umirio, prosto moram odreagirati.

Mišljenjem koje mi se evo otima, nikako šta bih ja kad bih ja…

Osporavati bilo kome pravo na nešto, u ovom slučaju pravo na, kako reče Jelena Zorić moj lični izbor, znači osporavati bilo koje pravo…

Narafski, osim na zločin, što čin Zorićeve svakako nije…

A onda, nije da valja sve stiglo ni prespavati, trenutačna prva narodna sluškinja proslavila se gomilom laprdarija.

Glede nečeg što joj se učinilo zgodnim za hitnu akciju odbrane aktuelnog režima, posebice kako reče sistema vakcinacije.

Ufurana u ulogu koju zapravo i nema, vesela je prva narodna sluškinja nesretno naletila, na koga će drugog, baš na Jelenu Zorić.

Koja joj je održala lekciju kakvu je još kao dijete trebala imati, ali koju njena ufuranost u osobni značaj niti je čula da valja, niti je mogla razumjeti, niti od te lekcije bilo kakve hasne imati.

Ostat će nesretnica takva kakva jeste, tu pomoći nema, da s Bogom sveže.

Kad već pomenuh Svevišnjeg, kako bih mogao promašiti izbor patrijarha SPC, ili ako je po volji patrijarha srpskog.

Malo sam promašio u predviđanjima. Napisah na društvenoj mi mreži – Mislim da će se Svevišnji odlučiti za Irineja Bačkog.

Malo tu upadoh u ono što smatram bogohuljenjem, kako će patrijarh biti na kraju izabran Božjom milošću, jer koliko ja Gospodina poznajem, on se ne petlja ni u šta, od bilo čijeg rođenja pa do trenutka podnošenja izvještaja i završnog računa.

Inače bi mu se mogao pripisati i svaki dobitak na Lotou.

Ali to nije ovom prilikom toliko bitno. Elem, neka bude i Milošću Božjom, nije dakle Irinej Bački, ali nije ni daleko.

Svevišnji se odlučio na bolje rješenje, što je sasvim normalno kad je o Njemu riječ, za mene, poslije pokojnog Radovana Bigovića najinteresantnijeg prvotnog Prvoslava Perića, ili potonjeg Porfirija.

Kako god da su krenule kojekakve analize struke, a Boga mi i svekolike javnosti, vole ljudi analizirati, ne znaju doduše sintetizirati, što bi im u dnevnoj upotrebi moglo samo naškoditi, SPC dobila je za patrijarha zanimljivog čovjeka.

O svemu drugom i daljem, potom.

Ja sam samo uzviknuo ono u naslovu i – patrijarh je moj bivši direktor.

Pa neka je s hajrom i berićetom, trebat će mu…