A ja odlutah

Negdje oko trice bio sam nariktao sat na buđenje u 08:15, kao da uhvatim nešto vijesti, prelistavanja, tema jutra i slično, ko biva možda bude nešto interesantno.

Opet, naravno, Avganistan, ali i nešto oko suđenja za ubistva novinara, kojim se i bave i ne bave istražni organi i sudstvo, pa i ona neka komisija, kojom predsjedava poznati, a Mlađahnoga izaslanik za razna događanja u Srpskom svijetu, ili vezano za taj svijet.

Bi još ponešto, ali meni se, nadam se da Ona neće ovo čitati, inače sam ga nadrljao, sva pažnja usmjeri na buljenje u Milicu Spasić.

Vjerojatno sam malo pretjerao, zamagli mi se i Milica, a misli odlutaše u za trideset mi godina mlađu devedeset prvu godinu.

Nisam siguran da je sve čega se sjetih bilo baš te godine, ne da mi se provjeravati, pa ko hoće neka ispravlja. Travanjski je te godine &td gostovao u Gruziji, u Tbilisiju. Uspješno, a iz moje točke zrenija i prava ljepota.

Uz izvrstan konjak, bogatstvo gruzijske kuhinje i savršeno crno vino iz roga.

Na sve to pošlo mi za rukom srediti Branki Bilić intervju sa Gamsahurdijom. I kad hoće, samo što smo se vratili ovaj proglasio nezavisnost, a intervju otišao u evrovizijsku razmjenu.

Onda sam, dan prije zatvaranja Plesa zbog tarapane u Sloveniji, taman lipa zamirisala, zaprašio u Norvešku, u Halden na Kongres AITA/IATA i festival.

Zajebalo me, dan prije planiranog povratka otvorili Pleso. Sad mi se čini da smo ubrzo, kad je možda zarujnilo, otišli na gostovanje u Kalabriju, na 46 koma nešto digriseva. Preživjeli i digriseve i domaću mafiju koja je reketirala organizatore.

Predstava kasnila dva sata, isključilo struju i uključilo kad su organizatori calnuli koliko je trebalo.

Jesmo li te godine bili i na Dubrovačkim igrama, ja zadnji put, nisam siguran, rekao bih da jesmo.

A onda u Mostar.

Pa na organizirano zadnje ozbiljno ljetovanje u Igranima.

Tamo bilo sve prazno, pa se neko iz Mostara dosjetio zakupiti i sve lijepo srediti.

Bilo je kao da je pola Mostara nagrnulo.

Evo se sjetih i jedne šetnje u predvečernjim satima, koju bih kao i ostale bio zaboravio, da dok smo prolazili pored grupe domorodaca pri briškuli i vinu, nisam čuo komentar – dok mi ratujemo i krvarimo oni se odmaraju i kupaju. I sad kad se sjetim, ne mogu od smijeha.

U Zagreb smo se, bivša mi supruga i ja vratili trećeg dana devetog mjeseca, kojeg zovu sedmi, Bubom sa mostarskom registracijom za svaki slučaj.

Do zgrade nam u Travnom, u blizini kasarne Maršal Tito, stigli smo izbjegavajući protivtenkovske mine, pravilno raspoređene.

Prvi dan na poslu, negdje oko jedanaest, uzbuna, kažu zračni napad. Šta ćemo sad.

Odgovor u sklonište. Gdje je sklonište, u dvorani Kina SC. Ma mrš u pizdu materinu, tako i jači propuh sve raznese, odoh ja na kavu ispred Centra. Krenem, sretnem Lađevića i Mladena Popovića Popa, viknem halo Srbi, haj’mo na kavu, sviralo je za pauzu za doručak.

Samo što smo se sabrali, svira za prekid opasnosti, te pauze, nailazi jedan novokomponirani bivši drug član, u civilu i naoružan i kao šta vi tu radite.

Rekoh šta to tebe boli, iš, a ova dvojica mojih Srba će – neka budalo. Ne znam šta je s Lađevićem, osim da je, kako se to sada voli reći tranzicionirao, Pop je otišao dostojanstveno kao što je i živio, a ja evo malo obilježavam prvu tridesetogodišnjicu. Dogodine, svojta mi i ja obilježit ćemo u Slovačkoj istogodišnjicu progonstva. A sad da nađem nekog u koga ću buljiti, bar to mogu…