Zato ne vjerujem da ovo što se u proteklih nekoliko dana događalo ima bilo kakve veze sa navijaštvom, ili sa hrišćanstvom, sa naglaskom na pravoslavlje, ili sa homofobijom… Ako i ima, malo je zanovetli.
Desetog sam ovog, na dan skupa i šetnje, koje su organizatori nespretno, doslovnim prevodom nazvali „Paradom ponosa“, umjesto, već je donesen antidiskriminatorski zakon, recimo „Povorkom slobode“, što bi manje bolo oči i najdobronamjernijima, krenuo kolima pretpostavljenim prohodnim ulicama, okolo, e da bih obavio nešto svojih poslova. Ali sam već u Makedonskoj, koja je trebala biti mimo, naišao na prevrnute kontejnere, navučene sredinom ulice. Kasnije sam, skrenuo prema Dorćolu, pa k’o biva da se pored autobusne i željezničke probijem nazad do kuće. Nemanjina blokirana, pa Savskom (Krcuna Penezića), autoputem do prvog slobodnog izlaza preme Bulevaru Aleksandra Obrenovića… Upalilo. Sve to radi malog, ograničenog prostora rečene Parade, koji ni jednog trenutka nije značajnije bio ugrožen. Za razliku od dijelova grada u kojima se ništa, barem odokativno iritantno nije događalo.
Ako me nije mimoišla neka informacija, golman je Stojković iz Zvezde otišao po nekim inozemstvima, da bi se tek nedavno preselio u Partizan. Inozemstva nikom, da ja znam nisu smetala. Odjednom je žestoko zasmetao Partizan. Navijačima?! Koji su krenuli na njega svim raspoloživim sredstvima sile. Na primjenu koje jedino država, to sam čuo, ima pravo. Prvo se krenulo nekako, za ove prostore istiha, pripremno, pojačalo se na tekmi protiv Estonije, da bi ljubitelji sporta, nadasve domoljubi i patriote, zaprašili za Đenovu, kako bi fizički napali svoje i razjebali sve što se da razjebati. Svojima. Što ti je žestina ljubavi. A kažu da se radi o ekstremističkim navijačkim
Ni ovoga, ni svega i svačega ostalog, što prati uspješnu demokratizaciju i slobodama bogaćenje društva, ne bih da se sjećam.
Kakvi bili da bili svojevremeni zakoni po južnoslavenskim republikama, u nekoj stroži u nekoj liberalniji, ne pamtim neku žešću hajku na gej populaciju. Ni državnu ni paradržavnu. Ono što ja pamtim jesu reakcije moje neke raje, u kafani, ako nam je u društvu jadan naš poznanik gej, i ako u nekom trenutku ushićeno izvali „jao mace sa zelenim očuma“, a mi ostali, uz rizik ušinuća trznemo, da bi se ispostavilo da ulazi „macan“ – Ma idi Ekra u tri lijepe… Tih Ekrinih zajebancija uvijek ću se rado sjećati, mada me možda i zbog njih danas kičma razvaljuje.
Kao što ću se rado sjećati, iz vremena u kojem ništa nismo ni mogli ni smjeli, osim što nije bilo straha, Bearinog prelaska iz Hajduka u Zvezdu. Nekako se potrefilo da prva tekma, a koliko toliko blizu Splita, bude Zvezda – Velež u Mostaru. Na tekmu je pristiglo sačuvaj Bože Splićana. Naoružanih do zuba, tada laganim aluminijskim kovanicama od jednog dinara. Nacalili su se na južnu stranu, odmah iza gola. I kad je Vladimir zauzeo tu stranu, taj gol, krenula je ogromna količina dinara, gdje su ih toliko našli, uz – oćeš šolda, jeba ti pas mater itp. Mi smo, sa Zapada, uredno potpaljivali.
Drugo i drukčije vrijeme, baš drastično različito. Nekako puno duha, Današnjima i budućima neka je dragi Alah na pomoći.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
