Za na Jaltu četrdesetpete nisam bio još prispio. I da jesam, ljubitelj toplote i istih takvih prije svega razmjenskih odnosa, bez obzira što je Jalta tamo gdje je, ne bih u mjesecu u kojem veje. A ne bih ni radi tada i tamo okupljenog društvanceta, uz „opravdan“ izostanak De Gola. Koje je sedam dana okupacijsko zonski farbalo Njemačku, dijelilo svijet ne ideološki, a još manje idejno, već blisko željenoj finansijskoj moći. Koje je u dobroj mjeri odredilo Sremski front i trku prema Trstu, pripremilo teren u Blajburgu i šire („svi građani Jugoslavije … biće vraćeni … bez obzira na njihov pristanak ili nepristanak“) itsl.
Za na Maltu osamdesetdevete možda sam i bio prispio, čak su i vremenske prilike uglavnom baš kakve trebaju biti, ali je opet i tamo okupljeno društvance bilo šuhveli. Namjereno na sređivanje i dotjerivanje Jalte. Uz kuknjavu Tačerki i sličnih ljubitelja dobrobiti čovječanstva. Mada ni ovamo, mislim u Jugi, nije bilo ništa bolje. Loše društvo, još gora vremena.
Krajem osamdesetih bio sam i pristigao i stigao do Berlina. Zid je još bio na svom mjestu, još ga široke radne i revolucionarne mase nisu bile skembale. A u modi su i dalje bile jaltske farbe. I pozitivno prispjelih jugovića raspoloženje kontra svake ideologije totalitarizma, naročito onog sa Staljinovim likom i obrisima Hrušćovljevog, Brežnjevljevog i likova potonjih „jednogodišnjaka“. Kontra dakle one koju dan danji, bez pardona, nazivlju komunizmom. To i takvo je raspoloženje naročito kulminiralo za posjete Muzeju zida. U kojem kao da (je) Zid ima(o) samo jednu stranu. Kao što (je) sa koricama mapa Njemačke, a naročito Berlina u oči udara(la) isključivo crvena farba. I na njoj srp i čekić. Nekim čudom bacio sam oko kroz prozor muzeja. Na Zid. I vidio Zid k’o zid. Hoću reći vidio da ovaj Berlinski, kao i svaki drugi, kakav bio da bio i gdje bio da bio, ima dvije strane. A onda vani, na jačem svjetlu, ugledao sam na koricama pomenutih mapa, sa druge strane crte, koja dijeli na brat bratu fifti fifti, još tri puta više farbe. Jedino ne vidjeh, ni sa jedne strane crte, ili makar kao suhu podlogu, boje njemačke zastave. Možda jer je Zid zid, a dvije strane su dvije strane. Nema treće. Treće ima kad nema te dvije.
Za rušenje Zida bio sam prispio, ali nisam mogao stići. Nisam koristio termin u sauni, nego su prethodni i pripremni građevinski radovi u ovim krajevima već dobrano tekli. Ali sam zato i pristigao i stigao na proslavu dvadesetogodišnjice rušenja Zida. Jer nisam nigdje morao putovati iz reda za vizu slavljenika. Slavilo se svagdje pa i ovdje. Na Trgu zida. Kažu poznavaoci povijesti i činjenica, da je rušenjem Zida srušena ideološka podjela svijeta, posebno da se srušio preostali totalitarizam, komunizam. I da su se tada i tako stvorile pretpostavke za ljepšu i svjetliju, demokratsku i ljudskiju budućnost. Koja je načeta.
Uhvatih se u saglasju. S druge strane zida koji traje li mi traje. Srušena je negacija komunizma. Ona stvarna babaroga, onaj stvarni bauk, što reče rahmetli Kangrga, tek sad kreće kružiti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
