ALCHAJMER

 Usput čitam neki stari Vojin tekst, u kojem razbucava omladinca Miljuša i njegov da li magistarski da li doktorski neki rad, kao njanci jednog navodnika na Kardelju, Lenjinu… Voja zna tu literaturu, jer umal nije bio prvi mladi „komunista“ u BiHu. Zajeb’o ga baš taj Miljuš. Pođeđe bacim oko na plazmu tv kina, razapetog među gredama. Sa kojeg me, vidim da je mene nema nikog drugog, poznat mi od ne znam od kada i od kuda, sad zajapuren i ljut mlađahan veseljak proziva i prebire mi familiju, što sjedim u suhoj i udobnoj fotelji, dok on iz neke vodurine otima od roditelja i spašava djecu, rve se sa bujicom, nosi i slaže vreće s pijeskom, leti ko muha bez glave, doduše helikopterom, i još stiže na sve TV sjednice štabova zaštite, vlade i druge ako ih ima. A stvarno navalila neka vodurina, stradaju ljudi, bježe, voze ih čime stignu a da pluta… Njih manje vidim, ovaj mi što se dere na mene zaklanja pogled. Meni opet miriše salata od hobotnica, uzmem mrvu, namočim bokun kruva, gucnem kap one krvi Isusove od plavca, a nije iz Potomja, iako bi rado malo Pošipa iz Čare, ali reklo mi crno, pa malo Voje ko ispod čekića… I opet oko na plazmu. Da li sam prebacio kanal ili dan, jebo mater ako znam, ali opet vidim onog zajapurenog, odlučnog i oštrog, samo sad ne u ulozi zabrinutog zaštitara i spasitelja, već u ulozi stručnjaka za ako dobro razumijem plagijate. Sjetih se kao kroz maglu da je imao neke veze sa Vojom, a i on je završio kao jedan od najboljih Pravni, sjetih se da ne spava, da plaću daje za sve humanitarno, tu i tamo i kod proslava, mežebit jede paštete dok ja evo gulim i krake hobotnice, kupajući ih plavcem, ali to sad nema veze, ne plagiram ja njega, ne plagira on mene. On, vidim čovjek zna, a konsultirao je i druge, ruku na srce manje od njega upućene eksperte, negira i pomisao da je da kažem mlađahni napredni Stefanović sjebo nešto oko doktorata, te da gluplje obrazloženje, neki vezeri, pobjegulje ovdašnjeg porijekla, koji su se prišlepali onim odlivenim u zagraničje mozgovima, tvrdnje da je nešto plagijat nije ni čuo ni vidio. Popusti mi koncetracija, prazna čaša, naspem još malo Postupa, nastavim coktati hobotnicu, mislim salatu, odložim Voju, puno mi za izdržati tog plagiranja, pa ko biva jebem ti starost, odlutah malo do Liverpula, čuj Čeljabinska, Tbilisija… Taman da zamantam, kad ona plazma zaurla. Prvo onaj jedan za kojeg sam bio ubijeđen da je Seljak, ispade da nije, vengo da je Napredan i kao takav ekspert za pismenost i ljudska prava seljaka. Ošinu po Zastupniku. Pa predsjedavajući preuze palicu, ne’š govoriti, hoću, e ne’š, neće ni ona, poslovnik… Puče Skupština. Meni osta da dopijem i dojedem dok ne puknu Plavas i hobotnica. I da iz udobne … .