Amaro 18

Dolazilo se ujutro rano, oko četiri, jaka zima, snijeg, vjetar, propuh, hladno u pizdu materinu. Pa je prije svega valjalo utrčati u bircuz, na dobru pripremu. Jutarnja kontra noćne smjene. Pijačni radnici kontra noćnih dama, čistaća ulica, policije odlazeće i dolazeće sa neizbježnim Mehom (Mehmedbašić, stara mostarska raja s Carine) na čelu i ostalog nekog svijeta, koji ne zna ni za se, a kamo li gdje će i šta će. Bircuz uzak i dug, k’o vagon, s lijeve skoro jednako dug šank, a ostalo nešto stolova i mnogo više tafti za nalakćivanje i stojećih mjesta. I dupke pun. Alkoholnih para i duhanskog dima. Čim uđeš, ogrijao si se. U to vrijeme, a svako vrijeme ima svoju modu glede pića, u modi je bio Pelinkovac. Nisam ga nikad volio, podsjećao me je na neki sirup protiv kašlja, koji sam mrzio. Ali živog insana muka na svašta navikne. Bez tri eksirana, zalivena vrelom kavom, nije se počinjalo, a sa pet, uz kožni krzneni prsluk, moglo se već i raditi. I vikati – izvolite, svježi pilići, pa i za piliće nakon sedam dana u hladnjači, ali uz svježom džigericom zamjenjenu njihovu već uvehlu… Osim za „piletinu“ i mlade zgodne dame. Koje bih prebacivao prvom komšiji, iz Hercegovca, s pilićima „ajnc A klase“. Radio sam tu dok sam mogao, negdje do travnatog aprila. Do kojeg sam uredno konzumirao i Pelinkovac, u standardnim količinama. I sa jednim i sa drugim naprasno sam prekinuo svaku vezu. Nisam tjerao nikakvu modu dosta dugo, a onda je nekako, možda prema džepu, u modu ušao „brandy vulgaris“ Badel – vino product. Tri mjeseca – ja iz tramvaja kod Faxa, moj profesor i prijatelj, pokojni Mario Padelin iz tramvaja. Kolega jeste li za kavu, jesam profesore. Bircuz na sto – dvjesto metara do Faxa, a sa Mariom je „na kavu“ značilo tri vulgarisa i tri vruče kave. Ja do Faxa već ševeljam i odbijam Mariovo hoćemo li još po jednu kod mene – Žao mi je, profesore, rado, ali trebao bih bar napola biti trijezan. Tri puna mjeseca, a onda sam ja sa Žitnjaka preselio u Gundulićevu. Novi period bez mode. Povratak u Mostar, u kojem smo … Nešto ne bih sad o tom, jer jedno vrijeme nisam skoro ništa pio, moja „svojta“ je to odrađivala, ja sam bio dežurni. Osim nekoliko puta, tri votke, pa vino, kad bi me glumac Miralem Kolečić podboltao Crnjanskim – Sećam se samo da je bila… I tako deset godina. A onda sam, drugi put, zaprašio za Zagreb. U „teatar &td“. Koji je pokojni Tom Durbešić, nemam pojma zašto, zvao šank teatrom. Tu sam uglavnom uzimao antidepresiv sa tri kocke leda, a povremeno bih, moderno, sa majstorima tona i svjetla sve zalio sedmojulskom Đulijetom. Usput naučivši kako se pije Amaro 18 – amaro18… amaro17…, amaro16… Amaro itd. Do 1. Pa onda opet – amaro18… Pijan si da ne znas gdje ti je glava gdje guzica. K’o ovi koji se bave SAD izborima, a da nisu kapi okusili…