Slušao sam malo neizbježnog, uz neizbježni akcenat na prvog, potpredsjednika mlađahnog i revolucionarnog Vučića, a u razgovoru sa Alžircima. Glede historije o povijesti odnosa ovih i alžirskih prostora. „Prvi“ se nekako sjetno spominao i početaka. eSeFeRJota. Slušao sam i trenutačnog predsjednika povodom Dana primirja.

Posebno sam ga slušao prilikom prenošenja posmrtnih ostataka srbijanske i srpske heroine Milunke Savić iz porodične grobnice u Aleju velikana. Kojom prilikom trenutačni predsjednik Republike nije odolio, jednako je kao i njegovo „političko dijete“ bio revolucionaran – Tako je Milunka Savić podelila sudbinu Srbije i bila nevidljiva, neprimetna, beznačajna – ne za Srbiju, nikada za Srbiju, već za komunističku Jugoslaviju. Zato što je ostala Srpkinja i srpski borac, a nije postala Jugoslovenka i nije bila jugoslovenski partizan. Istom tom prilikom naiđoh na podatak (nije demantiran) da je “posle rata, heroina Velikog rata radila (je) u Bosni i Hercegovini kao kuvarica, bolničarka, pregledačica u fabrici vojnih uniformi. … Posle urgencija saboraca, 1929. godine se zaposlila kao čistačica u Hipotekarnoj banci u Beogradu, gde je provela najveći deo radnog veka”. Izgleda da je veselom Vojvodi, predsjedniku svih građana ili nešto promaklo, ili se on nije njanci od vojvodstva pomakao, ili je i jedno i drugo, hoću reći nije baš nešto uznapredovao.

Onda sam odgledao prvu epizodu najvećeg serijskog projekta ikad, serije “Ravna gora”. Pa sam slušao promišljanja autora, scenariste i režisera. Tu i tamo slušao sam još i razmišljanja nekih aktera, “nosilaca” uloga i sa njima razgovarajućih, i nekih pučana. Ali valja sačekati, vidjeti svih deset epizoda, razumjeti umjetničku što kažu istinu.

Glede onog Primirja, a svega mi i unatoč koječemu, slušao sam još neke eksperte i njine asistente i sljedbenike. Tako sam čuo da Srbija nikada nije vodila osvajačke ratove. Jedan je znalac napravio izuzetak, k’o biva jednom je nešto bilo sa Bugarima. Ali jednom k’o ni jednom. Što bi bilo uredu, kad ne bi bilo onog dodatka, dva puta je ni jednom ni dvaput, triput je već nešto. Ili da nije a da nije svejedno i ko i šta, a ne samo ko ili šta. Posebno kad je i ekspertski i prostorno. Da se ne spomenuh Dražinih granica ucrtavanih četrdesetčetvrte u mjestu Ba, posebice poznatijih, na rečene naslonjenih granica Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica. Da ne začeprkah i ne odčeprkah ko ih je povlačio, ko je dodavao pisaljke, ko ih je uzvikivao, ko opet htio i kako upraktičiti.

Pa se potpuno benignim čine dva usmjerena pravca sa trase Južnog toka. Na kraju kojih, iza strelica ne piše Bosna i Hercegovina, pa naziv entiteta Republika Srpska i Federacija BiH. Jok. Iza jedne piše Republika Srpska, iza druge Bosna i Hercegovina. Bez pretenzija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari