Baš volim izbore

Da izaberem odgodu izbora. Ili da eventualno odem u drugi dućan, a mogu na koncu konca sačekati da se pojavi odgovarajući mi izbor i tada izabrati. U krajnjoj crti, mogu pokušati sam otvoriti dućan i u njemu pripremiti izbor u kojem bi bilo nešto što bih izabrao. Itd, itd.

E ovdje sam htio zapravo izabrati kraj, ali naletih, nisam dakle baš bio izabrao, na Ljubicu Gojgić u razgovoru sa Sonjom Liht, tom prilikom u ulozi predsjednice Savjeta u skraćeno MIPu. Koji je razgovor nudio baš veliki izbor makar tema koje bih rado izabrao za ovaj prostor. Koji opet i ne daje mogućnost šireg izbora. Pa se uhvatih tek za priču o izborima, iako je počela oko europskog referenduma. Izabrah gospođu Liht kao, uvjetno rečeno, petog ispitanika: „Kod nas se sve više priča, kad se priča i o izborima, o belim listićima, to je sve naravno dokaz da ljudi ne promišljaju dovoljno dobro sa kakvim se političkim opcijama uopšte i opcijama za budućnost ova zemlja susreće. Dakle, ja se bojim da je kod nas… – s jedne strane imamo dosta politički zrele građane, s druge strane ima jako mnogo konfuzije. I često tu konfuziju upravo stvaraju oni koji bi najmanje smeli da je stvaraju, a to su političke intelektualne elite. I tu je za mene ustvari veći paradoks…“.

Malo je nedostajalo da se izaberem za prozvanog, za onog koji ide u paketu sa onima koji „ne promišljaju dovoljno dobro …“, za nekog kome je za na čelo izabrana odgovarajuća naljepnica, ali u zadnji momenat sjetih se da ja u glasačke kutije nikada nisam ubacio bijeli papir. Uvijek izaberem da papir prvo po obe dijagonale precrtam.