Bez mene

Jugoši jugoški, ma jok, ništa ozbiljno, da nas neko sa strane napadne vidjeli biste koliko smo i kako jedinstveni, Na šta će domaćini, a šta ako vas niko ne napadne. Tako nekako i bi. Niko nije napadao, mali eksperiment na Kosovu osamdeset prve, negdje osamdeset treće sitne čarke u SUBNOR-u, nešto krupnije u i među društvima i udruženjima pisaca, isl. Sve do devedesetih kad je proradila, što rekao Goran, „šuplja metalna cijev, i u njojzi zrno“. Kad je, gdje je, zašto je, kako je, ko je…, preskačem. Samo bi se oko toga moglo ratovati brat bratu jedno dvadeset godina. I evo, završilo je, recimo da je završilo kako je završilo. Makar prvih deset epizoda. Sve se tranzicioniralo u lagano podjebavanje. Do nedavno, kad je navalio zajednički neprijatelj. Rušilačka vodena stihija kao neposredni izvršilac, a gospodin Bog posredno, kao naredbodavac.

Napad sa strane kao da je prodrmao i narode i narodnosti. I domicilne i po svijetu rasturene. I progonitelje i prognane i izbjegle. „Od Vardara pa do Triglava“ solidarnost na djelu, umalo pa i bratstvo i jedinstvo. Sve vojske, sve policije, svi vatrogasci, svi spasitelji, sva mašinerija s „rukom ili bez ruke“, sve humanitarne i društveno odgovorne organizacije. Na čelu sa političari svih zemalja ujedinite se, može vam valjat. Ali, jebiga, i poplava ima rok trajanja. Voda se povukla, humanizam, bratstvo i slično još malo inercijski, skoro do pred svjetsko nogometno prvenstvo, a u BiH taman na pripreme za svekolike državno-entitetsko-kantonalno-itdno izbore. Do pravog trenutka za svak na svoju.

Nogomet je okinuo prvi. Posebice u Dodikiji. Zemlji Srbalja, kojima Šumadinci ne mogu ni cipele čistiti. Nekako istovremeno, tako se slučilo, Velikoratna obilježavanja, nekome i slavlja, ovisno od ugla i smijera, pa popularni regionalni politički turizam, uz organizirane izlete u Berlin, Beč, Brisel, Moskvu, pa kad se već tamo, u posjete „velikim tržnim centrima“ da se nešto uzme i nešto ili po nečemu dobije… Sve skupa šlagirano nesretnim, sad sve više kontroverznim Gavrilom, negdje i spretnim Kamengradom, neki kažu Andrićgradom iako nije Travnik. „U drveću i u cvijeću“ baš dobro za dalje raspirivanje bratstva jebanjem srpske ili četničke, hrvatske ili ustaške, bošnjačke ili handžarlijske majke, prema želji i raspoloženju. A onda, kao višnje na šlag, neizbježna pragma, naravno ogrezla u sudu temeljem nauka, na lokalu uhvati se genocida u Srebrenici, a na globalu Židova i Palestinaca. Do prizivanja Adolfovog Uskrsnuća. Meni se pobuniše stentovi, kažu može ovo i bez tebe, hajmo šetnja i terapija. Neko će se naći za antidepresiv, kahvu i cigaru.