Bijeg ali i povratak

U nekoliko navrata tek po koji pojedinačni susret. U prošli četvrtak javio mi se iz Mostara Bruno Krtalić. Stigli iz domovine Norvežani, Svjetlana (ranije Vujičić) i Salko Bebanić. I k’o biva jebiga neki je red nakon godina, a debelo je od želje, da se skupimo u nedelju kod Katice i Nikole joj, u Mitrovici. Još će potvrditi. U subotu potvrđeno, u nedelju pokret. Skup oko podne.

Iz Beograda sam, kako je to valjda jedino koliko-toliko normalno, računajući da ću na vrijeme, krenuo ciriškim u deset i tridesetpet. Od djetinjstva zaljubljen u vagon restorane, naravno utrčah u isti. Još uvijek prazan, sređen, međunarodnjak je pa koliko se može, domaćini susretljivi, može sve… I lagano do Mitrovice. Negdje ćemo oko dvanaestipo. Bruno, k’o Fanđo u najboljim danima, već u dvanaest zove. Kasniš. Eto me. S Nikolom do Milojevića, i po starom, bliskom zaboravu običaju odmah s vrata razmjena poljubaca sa Mađaricom, uz primjeren pogled prema Srbinu kojeg već godinama maltretira, pa Svjetlani šta je kači uz samo dva puta, to ste koliko juče uveli, jer niko nikom ne vjeruje, gdje si Turčine, Latine jesi li donio smokve i sir iz mijeha, uz iskreno saučešće Angelini (ranije Božić) što ga ohoho trpi. Dalje sve po planu. Red žute, bijele i drugih boja žeste, pa u restoran na frišku ribu i vino, onda na brod u Nikolinoj izvedbi, kafica, smokve, lagano po Savi, otkačenje u neki nepostojeći i vremenski i geografski prostor. Samo do petice. Jer Zumra, i bila i ostala, kreće nazad u Mostar. Ja ću u sedamipo, a do tada ću „čuvati“ brod i lješkariti. S Katicom i Nikolom do pogona, u koji ih je uvalilo prije dvije godine, i bez SEKE, pa na stanicu na onaj iz Šida za Beograd. Kasni, ali u redu je. I put pod noge Latif-aga.