Nisam se dugo zadržao. Taman da se malo odmorim od svega i svačega, da obiđem roditelje, nemaju nikakvo obilježje na ploči, samo imena a nisu bili masoni, zapalim im po cigaretu, spržili do kraja iako škodi zdravlju, i još taman da vidim nešto malo svojih, kojih kako je da je, uprkos svemu i svačemu još ima. U povratku, jedanaest sati autobusom, imao i budan i u snu vremena da svašta provrtim po glavi.
Za Tornjaka prvi sam put čuo krajem osmog desetletja (sedamdeset predzadnjih godina) prošlog vijeka, od Milorada Skibe, koji je stizao gdje mi drugi nismo. Pa je tako drugovao sa ljudima koji su svim snagama nastojali da nadležni priznaju Tornjaka kao čistu pasminu. Koja je na prostoru BiHa opstaje već hiljadu (tisuću) i kusur godina. Od kako je sa slavjanskim Doljanima dogurala na taj zemljopis. Razni su ljetopisci prije deset vjekova ovog psa zabilježili pod imenom Kanis montanus iliti planinski pas. Doljani su ostali pri svome – Tornjak. Priča kaže da se kao pasmina, prema ovima što vole da pasmine, „čistio“ zahvaljujući mudrosti. Kako su razne vojske, prije svega bizantske, rimske i osmanlijske prvo ubijale pse, jer su lavežom najavljivale njihov dolazak, Tornjak bi se svaki put privremeno primirio, prevario dolazeće i sačekao njihovo nestajanje. I eto još je tu. Uvjeti prebivališta napravili su od Tornjaka zdravog i snažnog psa, dobrog čuvara, skromnog u odnosu na smještaj i ishranu. Kao samorodna pasmina registriran je devetog maja (svibnja), simbolike li, hiljadudevetstoosamdesetprve, pod imenom „Bosanskohercegovački pastirski pas – tornjak“. Standard je urađen devedesete, a u svijetu je priznat prije četiri godine. Na kojekakve izložbe, ako ima gazdu a ne domaćina, može samo ljepotom. Kako i priliči.
Za razliku od Tornjaka, Doljani, potonji Bogumili još dugo će čekati i načekati se. Što je manje važno od toga da ih, njihovih potomaka u BiHu, pa i šire, još (nas) ima. Iako se dugo mislilo da su (smo) slomljeni i nestali. Onda kada su, ne vidjevši od „satanskog kršćanstva/hrišćanstva, bizantske i rimske crkve“, od progona sa srpske i hrvatske strane, razvijajući zadrugarstvo, noseći svoja narodna imena, čuvajući narodni jezik i pismo i narodna vjerovanja, njegujući ravnopravnost polova, braneći slobodna stupanja u ljubavne odnose, prezirući bespotreban red i rad, odbacujući bogatstvo i materijalne vrijednosti i bivajući pacifistima i nenasilnicima, položili barjake pred jednako takvim zlom po njih, pred Islamom. Ipak mnogo njih ostaje živjeti u nepristupačnim planinama, uspijevajući sačuvati svoju slobodu i svoja uvjerenja još vjekovima poslije toga. Da bi se u novije vrijeme raseljavanjem širili i dalje opstajući, koristeći iskustva svog stanara Tornjaka. Sve do, kad li tad li, samopriznanja.
Jer dan danas, priznati „bogumilstvo“ „znači odreći grčkoj ili latinskoj (ili islamskoj ili kojoj li – ja) misiji značenje historijske magistrale, a ta opet hipoteza ruši sve idealističke aksiome naše moralne supstancije na ovome svijetu, a takav način gledanja jeste satanski, dakle bogumilski, dakle – danas – materijalistički.“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
