Blokovi

Tek će nakon nekog vremena ona na kojekakve ekonomski ili politički formirane. Vjerojatno je razlog reakcijama na blokiranje sličan. Blokiranje mi baca, neka bude blaže, na zamjenu za metak u čelo, na blokove na nečijim nogama, pa u duboku vodu. A onda slijede finija, suptilnija blokiranja, sve do blokiranja nekoga na društvenim mrežama, ko nam se nešto ne sviđa, jer nam nije isto ili sličnomišljenik. Ima svega toga pođeđe. I eto me opet do blokovski podjela u glavi svakog pripadnika vrste, koju je, „zvanično“ Stvoritelj stvorio na svoju sliku i priliku, a što mu je na ostale vrste, koje su, za pretpostaviti je na isti način stvarane, zašto bi bilo drukčije, jer „On je sve“, bio debeli zajeb.

„Tačno sam znao“ da će mi u konfuznoj situaciji ovo malo mojih „sivih ćelija“, upasti baš ova digresija. Kaže, neko veče, Ratko Božović – Ako nije u osnovi fašizma mržnja, i netolerancija, i iracionalno, i ostrašćenost u odnosu na drugoga, u odnosu na drugačijeg, u odnosu na drugačije mišljenje, u odnosu na drugačiji koncept vrednosti i tako dalje, onda ne znam šta je fašizam… Ha, eto ga. Odmah sebi prebrah familiju, zbog, doduše i šućur dragom Allachu rijetko, nekih izleta u stanjima pizditisa. Ali da se kako – tako vratim do još ima vremena. Na farbanje. Svega i svačega u boje u glavnom različitih zastava ili sličnih nekih i nečijih obilježja. Možda je toga bilo i ranije, ali meni je nekako sve počelo sa terorističkim napadom na Charlie Hebdo.

A onda je ušlo u zamah. Da bi neki dan kulminiralo, nije bio nikakav terorizam, po svoj prilici bio je nesretan kratki spoj na električnim instalacijama, na požaru u kojem je skoro pa uništen jedan od najvrednijih, ne samo francuskih kulturno – povijesnih spomenika, izuzetne umjetničke vrijednosti.

Pa je kulminirala i blokovska tuča, što u glavama, što među glavama pripadnika već pomenute čudne vrste. A možda se najbolje moglo vidjeti na facebooku, kao društvenoj mreži najširih narodnih masa. Ne zna se ko kome i kako nije, iz svoje busije, svog takozvanog svjetonazora jeb’o i od tave držak. Što nije bilo nekorisno, bar glede boljeg upoznavanja množine korisnika. Nisam se uplitao, ponajviše zbog osobnih mi problema.

Odavno imam vrlo nezgodan problem. Skoro svako jutro, negdje oko četiri, baš kad me lijepo uhvati san, budim se sav u suzama, prestravljen – nema Maja, nema Acteka, cijelih civilizacija iza kojih su, nekim čudom samo, ostale neobjašnjivo izgrađeni objekti, nema Sumera, nestali, da nema Epa o Gilgamešu, u kojem je skoro pa sve zapisano, a i danas aktualno, ko bi ih se i samo ponekad sjetio. Drži me to neko vrijeme i tek iscrpljen uspijem ponovo zaspati. Kao da mi je došao na naplatu jedan davni razgovor. Kad je ono, krajem prošlostoljećne devedesettreće bagra srušila Stari most u Mostaru, da nema moje Jadranke ne bih ni znao da sam bio u šoku i blijed ko krpa, otišao sam na na piće i kahvicu kod tete Brane LJojić i Jasminke.

Na, u jednom trenutku teta Branino – Ivane…!, krenuo sam sa dijelom terapije koju koristim za sve svoje boljke (huktanje, psovanje i zajebancija). Rekoh, teta Brano, dešava li se vama da se zorom probudite prestravljeni i počnete plakati – nema Maja, Acteka, onaj kreten zapalio Rim, za velike Grke zna samo nekoliko promila čovječanstva… Kaže teta Brana, koja je inače umjesto psovki koristila pristojne neke zamjene im, Ivane ti to mene zajebavaš. Nisam, rekoh, nego mi pade na pamet kako su oni u Ruandi, nikad čuli ni vidjeli, na sve to reagirali. Ne relativiziram, samo kažem. Srećom po mene, teta Brana nije imala ugrađen čip za blokiranje. A i dobro smo se razumijevali.