Kad sam davne, prošlostoljećne ’94. u Programu za djecu i mlade, tada još u Soros Jugoslavija fondaciji, pokrenuo kućni projekat Talenti, namijenjen talentiranim mladim ljudima jasne profesionalne orijentacije, prvo mi je bilo skoro trogodišnje objašnjavanje zašto nema standardno napisanog projekta, šta znači metod bijelog papira.
Koji zajedno popunjavaju polaznici i voditelji umjetničkih radionica, od ideje, preko koncepcije, projekta, do realizacije i prezentacije. Bez bilo kakvih, unaprijed pripremljenih „planova i programa“. Ali nekako je prolazilo – likovnjaci, filmadžije, pisci – prve knjige, ostala talentirana mlada umjetnička bratija. Nagrade, na domaćoj i međunarodnoj sceni. Prije i iznad svega zadovoljstvo urađenim, po kriteriju „e to je to“ i naknadnim kreativnim nezadovoljstvom. Krajem '98. upalilo mi je, opet zahvaljujući Fondu, sve skupa izvući u samostalni Centar za stvaralaštvo mladih. Trajalo je, dok su rezultati bili argumenti za dodjelu sredstava. A onda je sve, prvih godina ovog „demokratskog“ vijeka, bili smo ničiji, nestalo. Osim zadovoljstva sjećanja.
Još je valjda jutro, četvrtak, 19.08, negdje je malo poslije deset. Skoro da sam zaboravio kad mi je dan ovako lijepo počeo. Telefonirao mi novinar Vlada Jovanović, kaže imaš na Peščaniku tekst Dubravke Ugrešić, pominje ti izdanje Bože pretvori me u mrava. Zahvalih i rekoh odoh odmah pogledati. Ako me sjećanje ne vara, sve sam (smo) podijelio, na romskom Devla ker man kir, troknjižje na engleskom, romskom i srpskom, ima i slikovnica, romske bajke sa Kosova i Metohije, skupio i uredio Alija Krasnići, a upakirala ekipa Škartovci i Tanja Kuburović, uz razumijevanje i sredstva Fonda za otvoreno društvo. Na neviđeno sam sebi rekoh, glasnije, nakon toliko godina napokon ziher nešto i dobro i lijepo. Na viđeno izvrstan cijeli tekst, Mali ljudi i ciganska sreća, koji svakako valja pročitati, a sebet mene, da mi srce potpuno bude na mjestu, nije taština, zadovoljstvo je urađenim, posebice kraj. Hvala Dubravki Ugrešić, naravno i Peščaniku, što su mi učinili lijepim ne samo ovaj dan.
„… Često iznova, i uvijek s neopisivim užitkom, čitam Bože, pretvori me u mrava, antologiju romskih bajki s Kosova i Metohije (koje je skupio i uredio Alija Krasnići, a izdao Centar stvaralaštva mladih u Beogradu 2001, u zadivljujuće pametnom nedizajnu Škarta!). U tim bajkama siromasi dobra srca ovladavaju korisnim vještinama. Prilegni, šumo, kažu, i, gle, šuma legne! U tim bajkama junaci dobra srca pretvaraju se u gavrane i mrave, i dobivaju na dar lampe iz kojih, kada se upale, cure dukati. U tim bajkama s dobrih djevojaka, kada ih se polije vodom, pljušte zlatne kovanice kao kiša; kada djevojke plaču niz njihove obraze cure biseri; a kada se nasmiješe iz njihovih ustiju ispadaju karanfili. A kada se češalj baci na tlo, iz njega izrasta gusta šikara; od ogledala nastaje jezero; a lubenice što se spuštaju s neba govore ljudskim jezikom… Što da na to kažemo osim da se prema takvim uzletima ciganske mašte suvremena tehnologija čini tupavo inferiornom…“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.