Bristvovanje 2017.

Tad su bili ansambl „Mostarskog teatra mladih“. Htio sam im pomoći, više bočno. Ali se to nekim trikovima, ne mojim već Gojerovim, pretvorilo u moje „šefovanje“, koje je tokom godina krunisano Mikijevom pjesmicom – „U Teatru/ Ivan DŽidić vlada/ Ko Ugandom/ Idi Amin Dada…“ Razliku, uglavnom od deset godina, pođeđe koju vise, pođeđe koju manje, vremenom smo i odnosima, oni pomalo starili mene podmlađujući, relativno brzo poništili.

I krenulo je. Predstava za predstavom, ne mogu ih poredati po ocjenama, a kronološki nema ovdje mjesta. Osnovali su teatarski festival, „Dane teatra mladih“, koji im je nakon četiri godine otet. Sve druge pokušaje onemogućavanja odjebali su, okrećući nervozu i ljutnju na veselje i zajebanciju, osamostalili su se kao slobodna teatarska grupa, pod nazivom „Privremeno pozorište“. Đorđe Ristić uradio znak, koji su preveli sa „možete nas povući…“. Gostovanjima su prekrili, „žareći i paleći“, dobar komad Europe. U gradu iz kojeg su (smo), s jedne strane njihova težina, s druge težina gevikta (tega) od „vlastele“. DŽaba. Jako to ko životinje, a ludo ko onaj ringišpil u Hadžićima, koji se svakih malo – malo otkači, pa neko završi u Zavidovićima, ne znajući šta ga je snašlo. Razvaljivali su na scenama, razvaljivali su u birtijama. Mislim da do dana danjeg, ni jedan odgonetač niti je mogao niti može odgonetnuti kako je bila i kako je moguća, uz „godine su samo broj“, priroda im sklopljena, često do udrobljenosti, od nepodnošljivo ljekovitog zajebavanja i začuđujuće ozbiljnosti. Nikad niko nikoga nije iznevjerio niti izdao. Ne postoji ništa za šta bi im trebao bilo kakav izgovor. Na sve to, imao sam ja neki gadan osjećaj, ali nije bilo pomoći, odmah nakon prve razmjene gostovanja, početkom osamdesetih, spetljali su se sa ekipom jedne od tada najboljih teatarskih europskih grupa, „Divadlom – Z“ iz Zeleneča kod Trnave (Slovačka), koje je vodio nevjerovatni Jozef Bednarik. Doživotni hašar nije bilo moguće ni izbjeći ni onemogućiti. Bilo je jasno da „Jedan smo rod“. Kad nas je bagra, koja još uvijek vlada južnoslavenskim prostorima, pokušala do kraja razbucati, neki od nas našli su, na poziv domaćih, „dočasne utočište“ u Zeleneču. U jednom trenutku bilo nas je, ubrajajući i najbliže, dvadesetak. Ostali su drugim putevima, kako je kome pošlo za rukom, krenuli na druge neke strane.

Vremenom i mi smo se raštrkavali, ali smo za svaki slučaj „ostavili“ dvoje ih, bračni par sa djecom im. Sad smo svi pravilno raspoređeni – Kanada, SAD, Norveška, Slovačka, BiH, Srbija, Australija, Zeland… Uz ekspoziture u još nekoliko zemljopisa. I u slučaju neke nove „Velike kampanje“, neko će preteći. Od početka „smirenja na terenu“, uspijevali smo se okupiti, u većem ili manjem broju u Mostaru. Češći su, razumljivo, bili pojedinačni susreti. A onda je prije nekoliko godina, na relaciji Toronto – Trnava krenula akcija „PePeovskog“ okupljanja. Za prvo, boga mi i za drugo sticajem okolnosti, izabrana je Trnava. Treće okupljanje bilo je u Italiju, ko je i kako mogao. Četvrto, ovogodišnje „PePeovsko bijenale“, Brist (Hrvatska). Jedan par je u Bristu već domaći. Dobro, on je domazet, ali nije bitno. Okupilo se nas dvadeset pet, uračunavajući po kojeg bračnog druga ili bračnu drugaricu, dvoje djece i par prijatelja… Troje – četvero bilo je opravdano odsutno. Brist, baš dobar izbor. Nakon mnogo decenija nisam ništa prepoznao, osim da je i dalje partizansko mjesto. Danonoćno nerazdvojni, feštanje i zajebancija, lijepa sjećanja. Jedina promjena, počinje se ponovo osjećati razlika u godinama. Počeli su me zvati Fočom. Ali i dogovarati sljedeći susret. Nadam se da ću dobaciti, a i imati priliku kako-tako zahvaliti im što brinu o meni.