BURURET

Pa sam se debelo zavalio i uvalio. Kao da mi se odjednom sve sastavilo i izmiksalo u kašu iz koje se ne dade odvaditi njanci jedan sastavni dio. Sve faze, koje sam, hajde biću malo fin prema sebi, prošao kao normalno, negativiteta, ko hoće negacije, puberteta, možda malo uranjenog, adolescencije i na kraju klimakterija. Dobro, iako ne vidim neku razliku, neka bude u muškom fazonu, krize srednjih godina. Može u mom slučaju, kao i u slučaju zemljopisa na kojem provedoh čitav život, uz povremene izlete na prostor od Montreala do Čeljabinska i malo dalje i malo šire, bez onog kao. Pa me je i zavala i uvala prostorno uvukla u sve, neselektivno, što se na tim takozvanim društvenim mrežama pojavljuje. Ne mogu reči, mnogo je i onog i onih na šta i na koje naiđem, glede ambijenta, kapaciteta kojim raspolažem itd. posljedično čista relaksacija. Ali daleko više je svega i svačega, što u najmanju ruku prestravi. Glede svega što se na ovim i širim prostorima događa. Iz koliko toliko toplih soba, sumnjam da nema grijanja tamo gdje se sjeducka za jednom od ovih sprava, kakvu evo i sam koristim, preko ovih mreža izdire neshvatljiva količina zločestoče i zla. Kojima se kraj ni ne nazire. I za koje nisam siguran da bi se i kakvom šok terapijom mogli razbiti, a glave pune toga koliko toliko dovesti makar do stanja – stani malo. Nisam siguran da su to glave slične jednoj sa kojom sam nešto i mogao uraditi.

Tmo negdje devedesete, ili devedesetprve, radio sam u Teatru &td u Zagrebu. Već se uveliko bilo zakurlavalo. Kancelarija mi je bila za najboljim i najljepšim šankom na kugli zemljanoj. Jedno jutro u toj kancelariji, za tim šankom, zatekli smo se nas četvorica, uračunavajući i šankera Mileta iz milošte Bugarina. Jedan moj kolega, neka bude Mirko, i ja stajali smo ispred kafe aparata, dok je tada pomoćnik majstora svjetla, student kamere, inače iz Sremske Mitrovice, koji će kasnije jedno vrijeme raditi u Beogradu, kao kamerman na TV Politika, Miki Trajković sjedio na „mom“ mjestu u lijepo skuckanom ćošku. U jednom trenutku krenula je priča, pa rasprava, pa svađa, oko već tada sukoba u začetku. Moj kolega, recimo Mirko, zakrvavio je, odjednom „veliki“ Hrvat, do sve Srbe treba protjerati i pobiti. Kad mi je dokurčilo, rekoh Bugarinu da mi donese nož iz kuhinjice. Mlo se snebivao, ali na moju upornost nije imao drugog odgovora. Donese veliki neki nož. Nož pružih recimo Mirku, hajde, evo proslavi se, budi „prvoborac i heroj“, zakolji onog Mikija, on je Srbin. Najebi mu se majke. U tom trenutku, recimo Mirko ukočio se, problijedio, promucao, izvini Miki nisam tako mislio … Šta si, rekoh, mislio, kolji… Poslije smo okrenuli na zajebanciju, a mom recimo Mirku vratila se boja zauvijek. Danas, mnogima na društvenim mrežama, ne bih se usudio odlučiti na takvu terapiju.