Čekajući 25. novembar, svetoh Zavnobihoja

 Bio je moj stari, Venislav, k’o biva Hrvat, devetogodišnji stric, Vladimir Vučetić, navodno Srbin. I dok mi je baba Rudanuša vezivala pupak ušao je moj jedini praktični djed, očuh mog starog Sulejman Tanović, među gurmanima poznat i kao Tetak, noseći štrucu vrućeg hljeba koju je odmah stavio uz moj jastuk i rekao – ovaj će biti nafakali. Sule mi je djed jer – staroj su ustaše ubile oca „na vrijeme“; stari vanbračan, inače bih se ja prezivao Vlaho, a Mirka sam vidio svega dva tri puta u životu; Sule mi je pravio doručke, vodio me u šetnju, kupovao čokolade, branio od familije…; Sule me je naučio loviti đivkare i kumre na sito, za paprikaš ne daj Bože u slučaju rata. U okruženju, na Carini, u sokaku koji se zvao Rudanova ulica, uz ćošak sa Lacinom iliti Donjim putem, od Musale daleko za Park, živjeli su: na spratu iznad jedna Slobodanka, kasnije Janjići, pa Kebe, a uz i nešto dalje Pece, Drljevići, Kebe, Rudani, mesar Lazo i Munta, Hribernici, Pećanci, Mandići, Milićevići, Tošići, Božići, Tiberije, Krese (poslije one u Atife i Šefke Pašića, najljepša šanduda/crvena murva, dud u gradu), Milušići, Gredići, Lovrići, Mehbedbašići, Pikule, Palikuće, Trifkovići, Kumpovi, Smoljani, Perotići, Zurovci, Dožići, Šunjići, Kajići, Prpići, Gojeri, pa će Hrvići i Glavovići… Tu sam odrastao.

Mogu reći da sam imao relativno redovan školski život. Zabavište u Brankovcu i Odred izviđača „Ivo Lola Ribar“ u parku na Rondou i poslije u Fejićevoj. Osnovnu kod Pašićke, Pavasovićke i Pavićke, ona viša četiri tamo gdje će kasnije biti Partija i Omladina. Srednju elektrotehničku jer sam volio popravljati pegle i rešoe, kasnije uz pomoć Bojane Martinović gimnazijske predmete, trebalo mi. Od Hame Badžaka naučio sam ruski, jer nije bilo profesora francuskog, koji mi je u osnovnoj predavala Ratkovićka. Hegediš, Blaga Sever, Pero Cvetkovski i Alfred Tuček devet godina pokušavali napraviti od mene „velikog“ violinistu, u Muzičkoj školi Line Lose. Samo jednom svirao u Kneževom dvoru. Elektrotehnički fakultet završio sam u Zagrebu jer sam ga upisao, a paralelno odslušao dvije godine sociologije. Kasnije položio grupu pedagoških predmeta da bih stekao zvanje srednjoškolskog profesora.

Radio sam svašta: prodavao piliće na Docu u Zagrebu; za Mutevelića, za Prvu književnu komunu radio kao akviziter; polagao kablove; čistio tankove na tankeru; vraćao kola renta cara; bio profesor, direktorovao u Omladinskom uslužnom servisu do smjenjivanja, navodno zbog neprijateljskog, antisocijalističkog i antisamoupravnog ponašanja. Iz partije me nije htjelo izbaciti. Zatvora me spasila privredna policija, a besposličarenja Sadi Ćemalović poslom na HE Mostar 1. Htio biti direktor Lutkarskog u Mostaru, ali nepodoban otišao u Zagreb. Iza ostavio Mostarski teatar mladih, Dane teatra mladih i Privremeno pozorište. Radio u Zagrebu kao operativni šef Teatra &td do kraja septembra 1991. Kratko sekretar Kulturno prosvjetne zajednice u Mostaru. Onda smo mi gore pomenuti i naša djeca, pomnoženo tako da nam se pribroje slični iz drugih mahala, tako bar tvrde poznavaoci, zakurlali građanski rat. Pa sam ja, kao ratni turista, otišao u Slovačku. Za koju sam od prije vezan kao za drugu domovinu. Objavljivao u Javisku (Scena). Potom sedam godina radio u Soros fondu u Beogradu. Na poziv Sonje Liht, od koje sam 2000. dobio otkaz kao tehnološki višak. Osnovao Centar za stvaralaštvo mladih i bio programski direktor. Sarađivao u izbjegličkom Odgovoru, u Identitetu Srpskog demokratskog foruma u Zagrebu, počeo pisati za Danas, objavljivao u NINu, jednom u Republici. U dogovoru sa Tanjugom osmislio i vodio tribinu Četvrtkom u šest. Dvije godine i kusur bio bez prebijene, a od novembra prošle godine napokon stalni radni odnos. Čekam penziju, ne mislim mirovat. Hoću biti nepodoban.

Svaka sličnost sa onima koji se prepoznaju, samo će me obradovati.