Čije li je moje

Otvaranje dakle prostora za Allahu Rabbi – svak sebi grabi.

Kasnije ko je jamio – jamio.

Što li mi odjednom pada na pamet onaj jedan stari vic, iz vremena Jugoslavije, jedne jedine, one od DFJ do SFRJ, sve ostalo ni prije ni poslije nije bila ona.

Ono kad je Mate Imoćanin, nakon već nekih 20 godina otišao u posjetu rodbini u Kanadi, ekonomskim emigrantima između dva velika rata, kao da su ostali, osim brojem, ili možda razuđenošću zemljopisa žrtava manji, pa se oko njega okupilo sve što je moglo, da bi u nekom trenutku, odnekud naišlo i pitanje – Mate, šta je taj socijalizam, valja li to.

A Mate odgovorio – Is’sa ti, ko ga je na vrime uvatija i dobar mu je. Koji vic nije išao na račun sistema, već onih, posebice među „našim najboljim kadrovima“, koji su mu jabali i od tave držak, do na kraju potpunog sjebavanja.

Elem, nakon rečenih prvih rezultata, doguralo se do, evo trenutačnog primjera natezanja oko razlika između državnog i javnog, do razlika između državine i svojine.

Zapravo dva primjera, dvije vile koje koriste Nikolić po nekoj neodređenoj ulozi, odnosno Brnabićka kao prva narodna sluškinja.

I eto odmah materijala ta analitičare, medije i posebice one koji su struka.

Kao sprema li se to mogućnost i za na kraju otkupa i privatizacije, prelaska vila u privatno vlasništvo trenutačnih korisnika rezidencijalnih objekata.

Zaslužnih građana, koje, rano je još govoriti, čeka jednog dana i mjesto u odgovarajućoj aleji.

U jednoj raspravi potegnuto je i pitanje cijene i zabrinutosti glede finansijskih sposobnosti korisnika.

Kako će, hoće li imati dovoljno, pa i uz kredite itd. Jer lako je bilo Miloševićima, oni su jednu, pa onda drugu u pravom trenutku i za male pare otkupili.

Ne znam je li pomenut još neko, ali ne čuh, a nije mi sigurno promaklo, da je neko pomenuo, ima toga – hoće to, rezidencijalni objekat, trebalo bi da je i to neka vila i sa dobrom cijenom, koji je nakon hinjskog ubistva, nakon tragične smrti premijera Đinđića, njegova supruga, gospođa Đinđić otkupila.

Bio je to period emotivnog naboja, mnogo jači od racija, ali svejedno, rezidencijalni je objekat rezidencijalni objekat, ali je po kratkom nekom postupku promijenio status i prešao u privatno vlasništvo.

Cijena već tad nije bila baš najpovoljnija.

Prekontavo sam kako će, šta će. Onda mi je neko objasnio kako je gospođa Đinđić prodala pristojan stan na čini mi se Studentskom trgu i digla pozamašan kredit.

Koji je valjda svojim primanjima, ne znam šta i gdje je radila ili šta trenutačno radi i od čega živi, mogla i može vraćati.

Kako god i koliko god znam da je to škakljiva tema, neko će reći i nepristojno s moje strane pominjati, svejedno mi je ostalo nejasno zašto i taj slučaj, makar kao sasvim normalan primjer, pa i uz uvažavanje konteksta, niko nije pomenuo. Ili ima nešto što mi je također promaklo, što ne znam.