Civilenje

Potom je bilo potom. A ja i dalje što jesam, a glede a glede jednakopravnosti BiHovac. I tako sam sad gdje sam, kao što civilni sektor, što kažu jedan od činilaca demokratskog ustrojstva, jeste tamo gdje jeste. Pa se, narafski, ne kontamo. Ili samo ja ništa ne kontam.

Ne kontam recimo kampanju za bijele listiće, glasačke, bez obzira na moj po dijagonalama po svemu sudeći prekriženi. Jer ne mogu unaprijed, šta ako se neko ili nešto pojavi. Ne kontam ni akciju mlađarije pod nazivom „Unija srednjoškolaca“. Jer ne kontam zašto „Bijeli papir nije mišljenje“. Sebet mene, neko ih je mlađahne baš zajeb’o. Još manje kontam predstavnike sindikata, i oni su neki civili, u bilo kojoj i kakvoj instituciji vlasti, uz bilo koju političku stranku ili koaliciju. A najmanje kontam predstavnike uzmimo na primjer bilo koje od građanskih inicijativa za nešto, koji bi svoju guzicu htjeli smjestiti u jednu od partijskih ili koalicionih a skupštinskih fotelja.

Krenem zato malo googleati po pitanju civila. I kad hoće, hoće, odmah nabasah na neki skup, bijaše 27. studenog 2009. Morebiti da je to onaj na kojem je hrvatski gost civil pokušao objasniti ovdašnjim civilima kako „mi nemamo svoje na vlasti“. Ali, dobro. Naleti mi virus i blokira sve taman na dijelu koji izgovara jedna od najupućenijih i najizuzetnijih civilki na ovim prostorima, još od vremena propalog pokušaja osnivanja Socijaldemokratske partije Jugoslavije. Uz moju, jebo me humanizam sa renesansom, besplatnu logistiku u Teatru &td u Zagrebu. Virus dakle upade baš u: „… Kod nas još uvek postoji … ogroman odijum prema nevladinim organizacijama … tu ima nekoliko razloga. Jedan je sigurno nasleđen još iz vremena komunizma, socijalizma, partijske države, kada je postojao ogroman strah od samoorganizacije građana. Sve je moglo, samo ne da se organizuje … postojao je permanentni strah od pobune…“ Mene kao da je neki drugi virus drmnuo, pa se uhvatih prisjetiti gdje sam u to vrijeme bio. Možda u Švedskoj. Možda su tamo društvene organizacije i udruženja građana bila definirana kao dobrovoljne organizacije građana radi ostvarivanja zajedničkih interesa, ciljeva i potreba. Da u njima građani svestranije izražavaju, zadovoljavaju i međusobno usklađuju svoje stručne, kulturne, umjetničke, socijalne, sportske i druge potrebe i interese. Da su udruženja svojevrstan oblik ostvarivanja prava građana na slobodno samoorganiziranje i da su istovremeno važan dio političkog sistema, kao i društvene nadogradnje. Da Ustav garantira najširu slobodu udruživanja. Da se sloboda udruživanja ne smije koristiti, što je razumljivo, protivno Ustavu, a da se zakonom određuju uvjeti po kojima je korištenje ove slobode protivno Ustavu i kad povlači njeno ograničenje, sve do zabrane.

Dođe mi ne da i ja zacivilim, već da zaarlaučem.