Imao sam dakle, kao valjda i svi drugi ljudi, osim eventualno onog navodno prvog napravljenog u kojoj god teoriji da se računa, dva pradjeda. Ivana Džidića iz Mostara (šljeglo sa Planinice, pa sa Goranaca ili iz Vihovića) i Gligora Stajića iz Slivalja. Koliko znam iz priča, i jedan i drugi bili su dobri ljudi, dobro ters i tabijasuzi. Gligor je (prvo on, jer ću ovom prilikom Ivana zlorabiti) znao, krećući u posjetu djeci i unucima u Mostar, zdrnut se na autobus koji kasni i zaprašiti pješke svih oko trideset kilometara. Što kažu ne bi ni stigao, i ako mu je neko od musaferdžija nešto rekao što mu ne ide, jednako tako bi zaprašio nazad u Slivlja.
Ivan je Džidić u nekom trenutku bacio oko na Joku Kusalo. Pretpostavljam uz prave, što će reći uz najbolje namjere. Koje su po svoj prilici i Joki odgovarale. Jer su, nakon nekoliko, te i takve namjere, koje se pristojnim rječnikom mogu nazvati razmnožavanje, ili kuckanje potomstva, odlučili ozvaničiti. Što je u njihov vakat moglo samo crkveno. Ili u Ivanovoj, katoličkoj, ili u Jokinoj, pravoslavnoj. Pa je neko od njih morao preći na vjeru onog drugog. Čuj, morao. Na šta je tabijasuz od mog pradjeda poslao sve u tri lijepe i svjetlije budućnosti. I sa svojom Jokom družbenički i unitarno, ne unitaristički, pod prijetnjom hapsa, nastavio sa dobrim namjerama. Iz kojih je izašlo nekoliko potomaka. Poznatiji su, ne samo lokalno, bili moja baba Ljuba (Ljubica, savršeno pjevala i lumpala), njena sestra Draga (Dragica, dobro pjevala i lumpala, savršeno psovala), obe preddrugosvjetskoratne Abraševićevke, i njihov brat Toni (sa Milicom u Demetrovoj u Zagrebu), ljubimac zagrebačkih ugostitelja.
Ivan je sahranjen u Maslinama (katoličko groblje), a Joka u Pravoslavnom groblju. Ljuba je završila kod svoje matere, ustaše joj koknule muža, a u njen komšiluk stigla je kasnije i baba Sava, sama. Iz istih razloga.
Kad mi je mater na Ahiret preselila, morala je prvo do svoje matere, a nakon godinu, kad je stari uspio osigurati mjesto u Sutini, eshumirali smo je i prebacili, da bi joj se on mogao kasnije pridružiti, kako je i učinio. Što je prvi slučaj praktične realizacije vjekovne porodične unitarnosti (još jednom – jok unitarizma). Ne za dišpet, već za veliko „jebite si mater“ idiotima.
Kad su se zadnji put, ne računajući aktuelne, pojavili razni Dodikci, u formi i žestini Karadžića, Bobana, Izetbegovića, Plavšićke itsl., nije taj zadnji put bio prvi put. Bar što se BiHa tiče. Povremeno se javljaju razni mamlazi, koji uživaju u kopiranju već kopiranog. Sa ponavljanjem. A uz podršku sa strane. Jer i sa strane, u komšiluki, susjedstvu i šire ima tih kopiranata. A ima i poduzetnika, bizmismena koji ih kad god treba angažiraju. I ne samo da djeluju u BiHu, koji je onako baš sladak prostor za takvo djelovanje. Ovdje se danas, mislim na srbijanski prostor, vrlo vješto kopira odgovarajuća retorika jačanja ljudskih odnosa. Recimo, izuzetno je važno istaći da je tragično nastradala trogodišnja djevojčica, a na Kosovu, srpske narodnosti. Čega nesretno dijete nije ni blizu bilo svjesno. Kao što je u telefonističkom ratu Srbije i Kosova (Južna srpska pokrajina) važno da je umro čovjek sa naglaskom na Srbin, jer nije mogao pozvati hitnu pomoć. Samo forma i žestina glede npr. početka devedesetih.
Nadati se da niko neće, princip je isti, koknuti uzmimo na primjer Komšića. I/ili zveknuti granatama po groblju u Sutini.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
