Crvena rijeka

A sve je krenulo davnih nekih godina, kad je naprasno počela izgradnja aluminijskih kombinata na crti od otprilike oko 400 kiometara.

Šibenik – Mostar – Titograd.

Tad mi je prije svega bilo maglovito, na momente potpuno nevidljivo, zašto se ne toj crti, na te tri lokacije ne gradi, uz stručno dogovoren raspored djelatnosti jedan ozbiljan kombinat.

Ipak, najzanimljivija mi je bila gradnja u Mostaru.

Priča kaže kako je za tu gradnju zaslužan Džemal Bijedić.

A zajebancija na to dodaje kako je najjači argument bio da se sa tog prostora mnoštvom decenija eksploatira boksit.

Te da će zahvaljujući tome, prije svega, krenuti prva faza – izgradnja Fabrike glinice. Hoće reći sirovine.

Bez obzira što se na sirovini nikad niko nije obogatio. Pare su uvijek donosili gotovi finalni proizvodi.

A i količina glinice te fabrike bila bi/je k’o kap u moru, u odnosu na onu recimo iz afričkih zemalja.

I sve se to događalo kad su dva izuzetna čovjeka, ako malo personaliziram, Imamović i Pirija, direktor Hidroelektrana na Neretvi i direktor Poljoprivrednog kombinata, krenuli sa idejom izgradnje dodatnih protočnih elektrana na Neretvi i jedne reverzibilne, koja bi vodostaj rijeke Lištice, na prostoru Mostarskog Blata održavala na potrebnom nivou tokom cijele godine.

Pa bi Poljoprivredni kombinat povezao cijelu Hercegovinu, a u dogovoru sa južnim Neretljanima i sa dijelom prema ušću.

Za tri godišnja uroda, za sve svježe do polugotovih i gotovih proizvoda.

Pobijedili su, jebi ga, prvi, glinicijaši.

A Imamoviću i Piriji ostalo je samo preuzimanje radnih knjižica.

Oko lokacije Glinice boksitom se zacrvenio sve što se tu našlo.

Kasnije će ta ista pamet krenuti u izgradnju Termoelektrane Gacko, tamo gdje je sve dušu dalo, blizina je to i Tjentišta, za turizam, a posebno za stočarstvo i proizvodnju mlijeka i mliječnih proizvoda, posebice specijaliteta kakvih baš i nema na najširem mogućem zemljopisu.

Jednom sam se malo opustio i lanuo, još da se napravi cementara pa da smo mirni.

Prema nekim reakcijama, rekao bih da sam pravilno shvaćen.

No, dobro. Dalje je sve krenulo i teklo kako je teklo, magla je kako god se okrenem i gdje se god okrenem bivala sve gušća.

Sad sam ovdje gdje sam, a prije nekog vremena neko je odjednom, prostorno obradovan, možda i, „neću da tvrdim, ali neću ni da omekšavam“, ukontavajući i osobnu korist uzviknuo – litijum.

„Zlato 21. vijeka“.

Baterije, akumulatori, automobili na električni pogon, možda i leteći šta znam.

Nema ga baš kao u Boliviji, Argentini, Čileu, SAD, Australiji ili Kini, ali ga ima.

Nije možda najpogodnija lokacija za eksploataciju, ima neke druge, bolje, bogatije mogućnosti, ali jebi ga.

Progres je progres, pa i uz odgovarajuću ne baš simpatične, zdravlje da ne pominjem, posljedice po okolinu – zemlju, vodu, zrak i slične gluposti.

Ja bih ovo i kroz ovako gustu maglu nekako i progutao, kad bi recimo prva faza bile bar baterije, ili akumulatori, o automobilima ni da pomislim, ali eksploataciju sirovine i kao zaradu na prodaji proizvođačima koji navedeno već proizvode i koje se, uz svu štetu koja može nastati ne može nikako stići, samo bih završio na otorini, s malim šansama za preživljavanje.