Čudan osjećaj

Još se koliko – toliko drže rodbina, svojta i nešto malo, ali taman, prijatelja. Prije svega, možda valja krenuti od ovog što kaže o emociji jedan od meni najbližih savjetnika. Emocija, opet ti Latini, emovere – krenuti iz… uzbuđenje uzrujanost, ganuće, duševno stanje, kao radost, gnjev, strah, smućenost, potresenost, tronutost, dirnutost, afekt i slično; emocionalan – svojstven emociji, izazvan emocijom, uzbudljiv; potresan, ganutljiv, osjećajan… Sad mogu, recimo, o takozvanom zavičaju.

Još za studentskih dana polako, skoro neprimjetno prestajao sam biti zavičajac. Svejedno, vratio sam se u takozvani zavičaj, ko biva, možda malo i prepotentno, nešto smo naučili pa da nešto uradimo, ne mislim na ono što je posebice sad popularno nazivati strukom, sa njom i nisam imao baš neke osobite veze, mislim općenito.

Nakon deset godina zavičajnosti nekako kao da ništa nisam uradio. Ipak, koliko je god bilo ružnog, za prsa je prednjačilo lijepo. Samo što je ružno presudilo da se u jednom trenutku spakiram i put pod noge.

I tamo gdje sam kako – tako i koliko – toliko još i mogao. Skoro pa pet godina uživao sam u svemu što sam radio i uz česte posjete zavičaju: roditelji, sestra mi i njeni, rođaci i prijatelji. Nakon sedam i neki kusur godina, opet u onaj zavičajni zemljopis.

Kao da pomognem u sprječavanju onog što slijedi. Uzaludno. Nerasporediv, kakav sam, što bi rekao moj Miralem i ters i tabijasuz, definitivni odlazak u nepoznato.

Uz koljite se, jebite se pa rastite. Da su dva groba, nekoliko rođaka, Miralem i njegovi i još po koji čovjek na drugom nekom mjestu na zemljopistoj karti, na tu stranu bih išao. Nikako tamo gdje sad, sticajem okolnosti jesu. Da sam bio bar malo mudar, kao što nisam, pa se na vrijeme opario, sad bih povremeno putovao Globusom, u posjete svojti. Ovako, jedino prevozno sredstvo koje još mogu koristiti, društvene su mreže.

Jedan mi od paralelnih života, od kako sam svjestan sebe bila je prihvaćena ideja i politika. Društvena angažiranost. Bez guranja u prvi plan, nekako mi je više odgovarala pozicija u dvadeset sedmom redu. Nikako pozicija povijesne kakve uloge, ne bih ni u istoriju ni iz nje. Laprdav je to medij. A i dalje sam ubijeđen, kako prostor izvan svega toga osigurava više slobode. Za svašta.

Neka vrsta razlaza i sa tim paralelnim zavičajem počela je ’81. intervjuom Draže Markovića Ninu, čak mi prihvatljivom reakcijom na to veselog Branka Mikulića, meni poznatijeg kao nekog ko je izvršio svojevrsni državni udar i pomogao u svrgavanju, potpuno neosnovano i ružno, tada, a Boga mi još i danas prozivane Milke Planinc. Nastavilo se ’83. u SUBNOR, prebrojavanjem učesnika NOB, a kasnije zažestilo, sve do uz pomoć, možda i režiju sa strane, uništavanja SFRJ.

Uz prljavu četrdesetogodišnju ulogu ćaršijske intelektualne bagre i malo para sa strane nije bilo teško srušiti je. Što bi rekao pokojni Šuvar, rušena je, između ostalog, jer se počelo pokazivati da bi taj eksperiment mogao još i uspjeti. Jebiga, prosuto mlijeko je prosuto mlijeko.

Krenulo je kako je krenulo, sad se tu gdje jeste. U slobodi i demokratiji, uz svenarodnu podršku prvo Miloševiću, a sad i nasljednicima mu. I onima zbrdazdoljenim, koji bi na njegovo mjesto.

Pa i naivcima, koje i dalje drži ona autosugerirana slamka, kako je onaj tragično nastradali čovjek, koji je sa prozora vikao – mogu da nam popuše, utemeljio novu demokratsku zemlju i put ka Europi.

O medijskoj sceni, radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima da ne govorim. Sve su mi emocije na ovim sranicama i u kafiću u koji niko meni poznat ne zalazi.