Uz svu državnu i političarsku pažnju, uz ruku, isti mentalni i druge sklopove, a avionom entitetskog tzv. premijera, privedena je, dovedena, zbog dobrog ponašanja, takvo mjesto, malo prije nego je istekla presuđena kazna, i dočekana k’o heroina ratna zločinka gospođa Biljana Plavšić.
Sjećam se da sam, kad joj je rebnulo kaznu vrisnuo na ni kriv ni dužan ekran, da jeb’lo vas jedanaest godina, da vas jeb’lo. Čeljade od družbenice mi je na to reklo nemoj, puno je i ovo, starija je žena. Jebe mi se ni moji nisu bili mlađi. Četeres je malo. A ako se doda još i ono što svi izbjegavaju, ono za Srbe: “Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.„ Sto.
Negdje tamo krajem novembra devedesete, mora da se još „slavilo“ i Dvadesetpeti i Dvadesetdeveti, pijuck’o sam u Mostaru sindikalnu sa svojom, sad već rahmetli majkom. Biće da je bio dvadeseti ili dvadesetprvi. U jednom će momentu ona, a šta misliš da me odvedeš do Prebilovaca sad kad bude ovo oko jama. Nisam odmah pohopio o čemu to ona. A onda shvatih da joj je, uz sitni vezak Plavšićke i ekipe, proradila četrdesetprva. Povelo joj oca u tadašnju Europu i odmah iza nekog ćoška priklalo. Nikad nije saznala na kojem su mu mjestu kosti ostale. Možda su Neretvom dogurale do ušća, ili negdje, pod kakvim kapkom zaglavile, a možda je i on završio u Golubinki ili kojoj okolnoj jami. Makar ga nisu poveli ni oni iz Šurmanaca, ni oni iz Gabele, ni oni sa Bivoljeg brda, ili drugih nekih Domanovića. Krenuh se izderati, progutah, pa fino, nježnije i po istilahu krenuh sa jesi li normalna, na isto mjesto s tom bagrom koja prebire kosti, uz podršku nesretnika kojima je tamo sve pobijeno. Kakve veze sa tvojim ocem imaju Plavšićka i ostala bratija. Da im možda nećeš pomoći da i njegovim kostima mašu, kao ko biva srpskim. Ispod one zastavetine u oko i onima koji sa ustašama nikad ništa nisu imali. Ako je onaj nesretni Ekmečić otiš‘o na kvasinu ne moraš ti. Idi baci s Lučkog mosta cvijeće u Neretvu. Nek pliva dok ne zapliva sve što će opet plivati. Nije otišla. Svi smo ostali kući i za dvadesetpeti i za dvadesetdeveti. Zadnji put.
Organizatori i kopači kostiju sa svih strana, pa onda oni što pobacaše u jame nesretne ljude, naravno svak one druge, e da bi kopači imali šta raditi, malo po malo nađoše se na istoj strani. U ime naroda i za narode. Pa se sad opetovano prekopavaju razne jame, i stare i nove, otvaraju hladnjače, prebiru korita, pokoja ofarbana kuća i svakojaka druga mjesta. Ne daje se terenima nikakav odmor. Da se ne odviknu. Možda zatrebaju.
Uz pomenutih „četeres“, nakon povratka predsjednice, prst u uho i pjesma: „A iz Švedske vratiću se ja … ali Džidići nikad neće iz Sutine, iz Sutine se niko ne vraća“.
Uz onih sto dobro ide – Da nema Poljske, ne bi bilo ni Poljaka.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
