Dan k’o dan

Pa će se onda naziv malo dotjerati, možda iz prektičnih razloga, u Dan pobjede, a dodat će mu se, tako se nekako složilo, i Dan Europe. S blagim pogledom ka, makar na nekim dijelovima zemljopisa, ostajanjem samo na ovom posljednjem. Što kako je poslije tog Dana sve teklo, ne bi bilo nikakvo čudo. I što bi posebice na ovdašnjim, ali i širim prostorima bilo dočekano sa oduševljenjem. Sad za sad, najviše bi odgovarao naziv Dan završetka Drugog svjetskog rata. Pobjeda još nije definirana, a ni pravilno raspoređena.

Još se čeka, još se ne zna, još se pokušava srediti i urediti. I na Kugli i ovdje. Iz ugla današnjih generacija brat brata ne zna. Iz Dana u Dan sve su zanimljivija obilježavanja mu. Nekako veselija. Šarenolikija. Kao da su svi, svako prema sebi, prihvatili onu – neka cvjeta hiljadu cvjetova. Pa ko na šta i na koji naiđe. Mada nije bilo nezanimljivo ni ono, šarenilo, po europskim gradovima, pa sve do Moskve, a i ona je europska, meni je ovo naše domaće najinteresantnije i najveselije. I nije svedeno na samo taj jedan dan. Ovdje Dan traje danima. I odavno.

Uz to, toliko je sve dirljivo, do suza i ježenja. Koje čisti i glavu i pogled iz nje. Makar glede finalizacije drugog po redu Velikog rata, koji se uz pomoć svih saveznika nam napokon i ovdje privodi kraju. Osvjetljivanjem crnog mraka, u kojem smo duže od svih drugih bili i patili. Uprkos žestokom otporu koji je pružalo oko dva miliona i dvjesto hiljada do zuba svim i svačim naoružanih komunista. Kojima nije bilo spasa pred malobrojnim i golorukim, ali odlučnim demokratskim snagama, uz podršku naroda i narodnosti, željnih hljeba i igara. Rastureno je zlo od vještačke tvorevine, u kojoj je svaki od tih naroda i narodnosti prošao svoje Golgote i skoro pa bio istrebljen.

Malobrojni preživjeli, napokon su stvorili svoje prirodne nacionalne države, kakve su da su njihove su, samoj je još ostalo nešto malo čišćenja, e da bi se i etnički homogenizirale. Pa da ih Bog, koji je sve vrijeme bio na njihovoj strani vidi. I da im nastavi pomagati na putu daljeg prosperiteta i ispunjavanja vjekovnih snova, ako ne od doseljenja na ove prostore, onda bar od srednjeg vijeka i na tada još udarenim temeljima demokratiji i sreći. Rekli bi ovi najnovije samopronađeni – InshAllah. Daće Bog i konačnu pobjedu, znat će se i šta je to i kako je to.

A onda će i dan dogovorenog obilježavanja imati puno opravdanje za naziv – Dan Pobjede. I ko je pobijedio i šta. Neka je sa srećom, u zdravlju i veselju…