Dijasporin

Odjednom kao da se nešto stišala, ili je tek pauza do ustanovljavanja stvarnog stanja. Kako god, meni sama frka nije baš nešto posebno jasna. Jer nije nikakav novitet sva ta zajebancija sa boravkom i glasovima.

Sve je zapravo počelo kad je krenula epidemija na prostorima SFRJovskih federalnih jedinica.

Devedesete i devedeset prve prošlog vijeka.

Posebnost te epidemije bila je ne u traženju vakcine, e da bi se zaustavila i izliječila, već, kako to kažu Slovaci naopak, u traženju odgovarajućeg multivitamina koji će ubrzati i pospješiti njen razvoj.

Kao podloga je uspješno poslužio dovoljno veliki prostor, u kojem nije bilo zapreka slobodnom protoku, da ne nabrajam nevažno, i ljudi.

Mjesto boravka moglo se mijenjati kako kome padne na pamet i kako mu treba. A baš je trebalo. Pa se prvo pojavila primitivna varijanta vitamina, koji je odmah nazvan Dijasporin.

I koji se već u samom početku pokazao odgovarajućim.

Posebice kad je, kako se mislilo, najveća farmaceutska industrija naprasno napustila najzapadniji dio, a onda se prosula k’o, da ne kažem… Po vaskolikom prostoru rasprostrlo se sve i svašta.

Organizirali su se izbori, šetalo se od kraja do kraja, kako bi se okončalo i u budućnosti spriječilo stradanje svih do tada ugroženih naroda i narodnosti. Lepršali su državotvorni virusi, zapišavajući etničke, kako se to voli reći nacionalne teritorije.

Sasvim očekivano, na toj osnovi zakačeno je i već postojeće rastepenstvo, koje se zdušno uključilo. Posebice oni dijelovi koji su mislili kako će im napokon svanuti. Ne računajući na zornjak.

I dobro.

Multivitamin je podvrgnut dodatnim istraživanjima svim raspoloživim sredstvima.

Valjalo je napraviti sastav koji može garantirati, rekao bi pjesnik nepovrat.

Stvarana je nova dijaspora, rasejanje, rasutost, rastepenstvo, dodavali su se sastojci tipa patriotizam, domoljublje, rodoljublje, neko bi rekao otadžbinstvo, sve do nacionalizma, šovinizma, na kraju, ako je na kraju, do autošovinizma.

Na sve to zna se, matica.

Šta god da se događalo u proteklih stotinjak godina, nije moglo poslužiti za razbijanje vreće u koju se kao sinonimi trpaju patriotizam (otadžbinstvo), domoljublje, rodoljublje i slično.

Zemlja otaca, sa domovinom, rodbinom i tako. Izgleda da to uspijeva i kod onih koji već treću, četvrtu, ili koju li generaciju imaju dom negdje u bjelini svijeta, koji ne znaju ni na karti naći zemlju otaca, a nemaju više ni nekih, makar i daljih rođaka u takozvanoj matici. O komšiliku i susjedstvu da ne govorim.

Kad treba, zahvaljujući prije svega uspješnom sastavu Dijasporina, glasa se na sve strane.

Ko plaća porez i gdje, ko puni budžet i gdje, ko o čijoj glavi odlučuje nevažno je. Podrži Bože Dijasporin i smanji frke oko uvoza glasova za izbore, ko zna kad će, kome će i koliko dobro doći.