Recimo da sam prvo skočio, uz seriju mostarskih psovki sa fabulom, na Bedevedesetdvojkinu vijest o smrti Milke Planinc. Ne znam ko je napisao to što je čitač pročitao, ali osim da je jedina žena itt., te da je bila premijerka od u periodu u kojem je bila, a koji period je zapamćen po nestašicama, ograničavanju odlaska u inostranstvo, po režimu par-nepar itt. Fino upakovana vijest, koja sugerira da je sve to što kažu da je bilo, bez šire priče, bilo zahvaljujući Milki Planinc.
Mora biti da sam bio malo glasniji i još nešto, jer je Ona rekla neka smiri se, evo ti kafa, zapali jednu, pusti… Kad sam već uveliko mislio da ću pustiti, naletih na nekog mladca u nemogusesjetitikojoj emisiji sadašnje 1. televizije. Koji se također osvrnu na smrt Milke Planinc. I koji pomenuto već ispriča drukčije upakovano. Da će se njen mandat premijerski pamtiti po mjerama štednje koje je uvela i tako uspjela vratiti da li reče trideset ili tu negdje posto vanjskog jugoslavenskog duga. Opet skočih sikčući na prije pomenutog emitera. I opet Ona uskoči sa onim neka, zapali jednu, evo ti kafa… Hajde, dobro.
Onda sam šestog ovog, bio sam već zaboravio netom ispričano, naišao na Dogodilo se na današnji dan, Prvog radija Javnog servisa svih građana svih Srbija. Kojeg dana je i godišnjica rođenja književnika Antonija Isakovića. Čiji je književni rad naročito obilježilo to što je među prvima načeo „zabranjene“ teme, Goli otok i ličnost Josipa Broza, kao i njegova verzija jednog razgovora sa Krležom – U tim razgovorima koje sam ja imao, Krleža mene u jednom trenutku pita, pa kaže šta ti misliš, ja ne vidim da postoje neke istorijske ličnosti koje podjednako, iste, kod tih južnih Slavena, koja je igrala u svakom narodu kao što Tito, kao što je Tito. I ja sam mu na to reko, pa znaš Miroslave, za vas Hrvate Tito je nesumnjivo istorijska ličnost. Mislim i za nas Srbe jeste, nije, ali za vas Hrvate, za Makedonce, za Slovence, za sve je on odigrao jednu istorijski ulogu koja se uklapa i pomaže istoriju vaših naroda. A kod nas, kod mene, on je srpski narod apsolutno bacio na marginu, apsolutno nas je reko ponizio, i pridavio… Ja kao da čuh sličnu priču, modernu i u trendu, nekog Isakovićevog brata Hrvata. Prvo sve mirno bi, kao može Isaković da priča šta priča, njegovo pravo, jebe mi se. A onda me drmnu naziv emisije i ime emitera. Koji sve to nekome s nekim razlogom prenose. Pa im zajapuren jebah od tave držak. I opet kafa, i jebena cigara, i k’o biva neka. I k’o biva dobro, neka.
Neš ti pegule. Hairlija kakav sam, handrilo me pa usporih izlazak u „svet“ i zadržah se na onim u devet vijestima Bedevedesetdvojke, šesnaestog istog ovog. I u vijestima o nedavno održanoj jednoj izložbi. Zagriz’o je voditelj sa pojedini Titovi generali i činovnici u vladama posle Drugog svetskog rata … kolekcionarstvo … vredne zbirke umetničkih dela … legati dostupni javnosti … ali, kako je to u skladu sa korporativnom filantropijom, i o otvorenim pitanjima „porekla umetnina u njima“. Pa je stvar prepuštena autorima odgovarajućeg priloga. U kojem je Svetozar Vukmanović Titov general, malo o osiguranju, o broju slika itt. I naravno otkud to tom Titovom moćniku … Pa Tempov sin … pa Branka Anđelković … Pa mladac o još jednom legatu, prema sopstvenom istraživanju i saznanju, legatu „Titovog posleratnog činovnika Rodoljuba Čolakovića …“. Tu sam definitivno popizdio, ne vjerujem u toliku količinu gluposti i bezobrazluka. Pa sam krenuo sa jebalo vam mokro pašće… Ona sa kafom i cigarom i neka. Ja na to sa dilemom da li me je protjeralo slobodno novinarstvo ili količina kafe i cigara.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
