Đe ćeš pošo

To je ono kad razvaljuje, pa valja stati na kratko i onda nastaviti dalje. A ne zna se je li kičma, RA ili aorta, ili još neki dodatak. Javim se dakle napokon svojoj izabranoj doktorki, da pokupim razne upute specijalistima.

Prema prioritetima. Prvo vaskularac, ona mi trbušna malo puno porasla, a inače sam žestoki protivnik iznenadnih riknjavanja, posebice onog „lijepa smrt, u snu“. Čuj lijepa smrt, ko biva nije se napatio. Ima termin. Onda srcolog, radi pumpe i ugrađenih joj dijelova. Nema termin. Ali ortoped ima termin. Za razliku od reumatologa, koji također nema. Šta ćemo, kako ćemo, hajde dva uputa konkretnih datuma, i dva da ja pokušam neposrednim kontaktom dogovoriti. Može. Imam iskustva sa terminima, ali mi ovi fiksirani malo čudni, nisu sabahilden in the morning već u jedanaest i u deset i po.

Uhvatih se na fašu, ko biva mora da je nešto uznapredovalo. Kod vaskularca puna ko šipak čekaonica, dvije kafice u obližnjem restoranu i još nekih pola sata, sve skupa nakon dva i po dođoh nekako na red. Rezultat, nije baš blistavo, valja razmisliti o operaciji, ali prvo da mi srcolog vidi mogu li u opću anesteziju. Pitam može li lokalna neka, znam da mogu uspavati koliko hoćeš, ali da buđenje nema garanciju. Ne može. Sa srcologom dogovorim telefonski, odem na onu neku jeku, ne, na eho srca. Izgleda pristojan nalaz. Mogli bi me uspavati. Doguram i do reumatologa, kažem kako stvari stoje oko kontrole, on nema termin prije slijedećeg marta. Da nije pristojan čovjek pomislio bih da me zajebava. Kaže vidite nekog drugog. A ja bih da znam do kad piti ono protiv raka dojke. Ali, dobro, hajde, valjda će neko imati neki termin.

Na kraju dogurah i do ortopeda. Zakazano mi u jedanaest. Opet se zajebem, kontam sačekat ću petnaestak minuta. Šiš. Više zakazanih od onih subotom, kad ih je „jedan od pet miliona“. Opet dvije kafice, a onda jedno sat i po u čekaonici, kad se pojavi teta sa šaltera, prozivka uz pitanje bi li neko prešao kod drugog hećima. Hoće samo nekoliko njih. Onih ostalih „pet miliona“ ne žele. Mene i ne prozvaše. Ja do šaltera, pitam kad bih mogao na red, nemaju pojma, kažem da sam za jedanaest, tete da ima još onih od devet. Rekoh dajte mi te papiriće, odoh ja. Umal’ ne rekoh jebo vas Lončar, ali što bih njima. Jedna me hoće ubijediti da sačekam, druga kaže vidiš da čovjek odustaje. Ovoj drugoj bih odmah dao otkaz. A onda pomislih na doktora. Pa taj da samo pedesetorici kaže dobar dan ima da zvijukne.

Ne znam šta čeka, ima sve ono ispred imena, negdje bi ga jedva dočekali, što se ne spakira i zapraši. Dobro, jebeš kičmu. Nakon dva dana odnesem one nalaze vaskularcima, neki čudan dan, ili sam ja upao u neki prazan prostor. Očekujem vidjeti doktora, a onda osvježenje. Doktorka. Ne bilo koja, ne bilo kakva. Poželih dolaziti kod nje svaki dan, ili još bolje, predložiti razgovor negdje uz kaficu. Nema veze, to je iz druge predstave. Sve mi je rekla, pa i kad da dođem. Noću na novi dan u san mi dođe pok. Duško Trifunović. „Carska se ne poriče, zato je car mudar, njemu čizma glavu čuva.“ Sjetih se da sam slušao mlađahnog o plaćama zdravstvenicima. Za ili nakon Amerike.

Gdje se utronjo. Ne zna ko će mu biti zajebaniji, Ameri ili domaći svijet. Za domaći svijet zadnja nabavka bila je, kako reče mamlaz od Vulina, „Vučićevi leteći tenkovi“. Uz sve ostalo nabavljeno. Protiv „pješadije“. Možda sad skreše vojni i policijski budžet, prebaci sve i u zdravstvo, ne samo za plaće, za veći broj zaposlenih liječnika, za opremu, za odgovarajuća drumska, zračna i riječna vozila… Ne mogu više od smijeha…