Đe si Bože

Recimo pitanjima na društvenim mrežama, koja završavaju sa zna li se nešto.

A to zna li se nešto, zapravo i nije zajebancija, crnjak je, koji izražava svu ozbiljnost i zabrinutost.

Posebice tandrkanjem Kriznog štaba, tokom proteklih evo godinu i kusur.

I korištenjem i pandemije u političkoj propagandi, akcentom na stalnu predizbornu aktivnost.

Evo sam maloprije čuo gospođu prvu narodnu sluškinju, kako zahvaljuje Mlađahnom, na nečemu glede vakcina. Ako mu Vesić uskoro ne podigne spomenik, osobno ću.

I ne samo njemu.

I ne samo spomenik, već spomenički park u Košutnjaku, može i u Banjičkom parku.

Nisam u ovoj stvari ni više-manje kompetentni laik, ne vjerujem ni u takozvani zdrav razum, problematična je to pojava, krhka, krhkija od one, također izmišljotine – nade.

Kojoj štovaoci svakih malo-malo pljunu u lice napomenom, kako umire posljednja. Ostavljajući je na raspolaganje sirotinji raji.

Koju, na tom kraju, zajedno s njom sahranjuju.

Zašto ja ovo baš sad tandrkam.

Pa sve je počelo brigom o dekama i bakama.

Koje su u pustoj brizi, Krizni štab i drugi eksperti na čelu sa Mlađahnim strpali u zatvor, ostavljajući im mogućnost rekreacije jednom u sedam dana, a prije prvih pijetlova.

Dobro, mene nije tangiralo, nisam nikakav deka, samo sam djed svojim unucima.

Da sam deka Mlađahnom, taj bi ili još bio na Palama, ili bi kao vaktile mu predsjednik partije, a on gensek, u društvu mu i potpredsjednika, u svetom trojstvu završio u Hagu.

Ali neka sada toga tu.

Elem, nisam prihvatao odlazak u zatvor, normalno sam se kretao, prosto jer sam iz zdravstvenih razloga morao, uz odmaranja na kojekakvim zidićima, opet iz zdravstvenih razloga.

Držeći se mjera – maske i izbjegavanja bilo kakvih susreta.

Kasnije, kad se sve olabavilo labavim izborima i sportskim događajima, uredno sam svraćao, pod punom ratnom spremom u omiljeni mi kafić, izbjegavajući hladan kamen.

Da ne povučem kakvu vlagu.

Nekako me je to, koliko-toliko bar glede psihe održalo, kakva mi je da mi je.

I evo nas sad, starohana, u prilici u kojoj ne znamo gdje vežemo gdje driješimo, brinući o unucima i djeci, predškolcima, školcima, studentima, koja su naprasno postala ugroženi dio populacije.

A evo nas i u fazi vakcinacije, zbunjeni oko izbora, pričama i struke i eksperata na društvenim mrežama, o svakoj pojedinačnoj vakcini, njenim zaštitnim djelovanjem i mogućim neprijatnim posljedicama.

Uz čarobnu – svaka je vakcina dobra. Valjda kao i svaki antibiotik, ako ga sami sebi prepisujete.

Uz sve to, najveći dio naj je jo i dobro prošao.

Ne znam ko su sve bogovi koji odlučuju o životu i smrti, ne znam kakvaje razlika između jebenih baka i deka na slobodi i onih koji su bez presude osuđeni na zatvor u, trebalo bi biti odgovarajućim domovima, koje mamlazi nazivaju staračkim, ali sam ubijeđen da su ovi drugi, nečijim zdravim razumom na laganu mučnu smrt osuđeni, umjesto da kao mi, koliko-toliko slobodnjaci, prožive ljudski godine koje su nam još ostale.

A sad mogu nastviti tuče oko vlasti i medijski interesantne afere za uveseljavanje puka.