Đidić li je Džidić li je, jebem li ga

Sa dva lica. Jedan dakle džemper, a dva. Jedna tamno plava strana, poprskana nekom bojom pustinjskog pijeska, druga boje pustinjskog pijeska, poprskana tamno plavim. Zanimljiv džemper, a činio se, možda je i bio kvalitetan, Rašica je Rašica. Bar je bila. Bio je zapravo, kako smo to običavali reći češka roba, peri – deri. I trajao je, boga mi, dosta dugo, možda skoro pa desetak godina. A onda je, to izgleda tako nekako ide, počeo malo popuštati. Vjerojatno sam pretjerivao u raubovanju. U jednom trenutku kao da mu je negdje popustila neka nit. Nije mi se činilo značajnim, pa sam je recn’o škarama.

I nastavio raubovati. Nedugo po tom, opet ona nit. I opet škare. Tako nekoliko puta. Jednom sam prilikom napravio na kraju niti čvor, pokušavajući je tako ubijediti na odustajanje. Naravno, nije upalilo. Onaj čvor se nekako razvezao i eto niti ponovo. Dok sam tražio neko novo rješenje, zanimljiv džemper, jedan a sa dvije strane, sa dva lica, neko od raje upetljao se prostorno, kao ima iskustva sa čarapama, sa šavovima na raznim odijevnim predmetima, zna kako to ide sa kojekakvim koncima i fronclama koje se tako pojave, uzmeš, povučeš, otkineš i eto rješenja.

Dreknuh kao moj drug Fljuf, „kaj si ti normalan“. Nije to baš ni slično, a nekmoli isto. Otiće sve u tri lijepe. Uspijevao sam se neko vrijeme suprotstavljati toj pameti, ali kat ti neko od raje, neki stručnjak upadne u priču, mora svoje pa svoje. Na kvarno jednom uhvati vrh one niti i poče vući. Nigdje kraja.

Pomislih, dobro, jebi ga, ostaće bar jedna strana. Boga. Bila je to takva izrada, povezane obe strane, samo što se oparala jedna, opara se i druga. Mogao sam sve smotati u klupko od vunice. Ali, rekoh koji ce mi, izraubovano je i ode bivši džemper u smetlje. Obe mu strane, oba lica. Povezana kako su već bila.

Ipak mi ne polazi za rukom. Sve što sam mogao pokušao sam i sebi i nekom ko će eventualno baciti oko na ovu zajebanciju, skrenuti pažnju sa aktualne ovdašnje domaće političke scene, sa akcentom na finansijsku, ali ne ide.

Ne može se protiv svake pure i izvara. Možda sam nekako i mogao glede onog konca i onih froncli, kojekakvih rekonstrukcija, gradova na vodi (rekla bi rahmetli gospođa Marković Beograda na Savi), protiv mostova, tunela bez susreta, radnih mjesta, povećanja penzija, minimalnih cijena rada, brzih pruga, brda na koridorima, jablaničkog granita, dobavljača i izvođača radova, kojekakvih Jutki i nešto malo krupnije sitnježi…

Ali ne pođe mi za rukom ne obratiti pažnju na blokadu Rektorata, na rektorku, posebice na frkovitost izjava male Brnabićke i mlađahnog Vučića, na pogubljenost opozicije, na dvije strane, dva lica iste scene. Na povlačenje plagijata doktorata i mogućeg neprijatnog paranja i po širini i po dubini. Još da se pojavi neki nekdanji mladi komunista Vojislav, da razbucava kao on tada Miljuša, ode sve u…