Do mene je

Reklo bi moje starije dijete, kad je bila dijete, „dan ko i svaki prvi dan“. Nešto kao ono „crnogorsko“ „prvi – ja do njega“. Nikako drugi. Nakon više – manje uspješnih, skoro pa u cugu pet sati brzog spavanja, u osam i dvadeset, popijena topla limunada, četiri bombone, glava među rukama, prvi, možda već do njega još jedan gutljaj jače doze kofeina, pribalambana cigarčina, Petra ugodno ispružena na rameni ma mi, po ko zna koji put neuspješno ponovljeni terapijski pokušaj.

Deveti je danas novembar, rekao bih možda studeni, ali srećom sunčano je i biće dovoljno digriseva. Rahmetli mi babo rekao bi da hoće ovako do maja, a onda kako god hoće. Dok sam sinoć prekontavao kako je danas deveti i da će stići meni neumanjeni dio penzije, s kojim i ne mogu baš biti u mirovini, napomenuše mi mnogi, u bodljikavu žicu od čudnih emocija i nostalgije ulogoreni mrežni društvenjaci, da je i godišnjica rušenja Starog mosta. Rekoh, onako nekako, sebi u bradu, dobro i…

Ne pada mi na pamet inače ni Most, ni bilo šta drugo, dok život, kako ga god okrenem nastavlja kao da nikada ništa nije ni bilo. Osim možda kad se na nož krvim sa onima koji su kao bili ugroženi, pa se branili od drugih, koji su bili još ugroženiji, a i nema ih koji to nisu bili. I koji su to i dan danji. E narodi, narodi, iskreno, jebe mi se i za vas i za vašu ugroženost. Samo vi nastavite jebati mater jedni drugima. Rekao bi moj Miralem, u ulozi Buzdeka, u predstavi Buzdovan, mostarskog Privremenog pozorišta, a u Praljkovoj režiji, ili možda više Salke Šarića – bijaste mirovat. Jedino što mi je naletilo na ovo malo pameti (sinonim za sjećanje), stara je Miralemova o mogućem buđenju iz učmalosti i razmrdavanju pučanstva – akao se sruši Stari most, ako Velež ispadne iz prve lige i ako ljetnji digrisevi padnu ispod trideset. I eto, nema hasne.

Eno Mosta kao i da nije srušen, eno prve lige, koja je sve samo ne to, iako se za Velež više i ne zna, koliko god neizliječeni vikali – Velež do groba, a klimatske promjene ujebavaju i preko četrdeset ljeti. Može biti samo gore. Dok ovo, ovakav kakav sam, i ters i tabijasuz baljezgam, iz neke daljine na tavančetu mi, nakon od neki dan trampomanije, sa televizora dopire uporno „pregovaračko“ briselsko zajebavanje male raje. Začinjeno BeHaeSovskim pizdarijama, hrvatskim, čuj mene nestašlucima, htjedoh reći ustašlucima – onom nekom mamlazu rahmetli Rade Končar mučki polomio potkoljenicu (nadam se sitne kosti), sve skupa prekrivalica za rasprodaju još ne rasprodatog što od Jugovine ostade.

Od nekud utrča i đavo iz Dobričaninovog onog jednog teksta o kreaciji čovjeka i viknu – malo bibera radi karaktera. Čujem neke dvostruke nesretnike koji kukaju i plaču nad sobom i „sudbinom“ im dok ostaju bez posla najnovijim mjerama koje vode u blagostanje, nakon što su odradili radovanje nestanku crnog jugoslavenskog mraka. Opet promrmosih u bradu, ko vas jebe, najebite se matere vlasteli što se vama nije posrećilo sanjano tajkunstvo i sreća u demokratiji, uz zaštitu ljudskih vam prava, za koja ranije niste ni znali niti im se nadali. Eto vam ih. Trznuh se malo na sve ovo, stvarno je do mene i nije više za mene.

Rekoh Petri briši, na brzu se brzinu spremih, pokupih tompus koji mi je sa kube a preko Toronta stigao, trebat će mi nešto jače, i lagano u „svoj“ kafić, u koji niko meni poznat ne zalazi, u svoj ćošak, u osamu.