Dokle više…

Ima na jednoj od društvenih mreža, odmah pri vrhu, neka vrsta nagovaranja na akciju – O čemu razmišljate? Čuj o čemu razmišljam…

Ne razmišljam, pijem još uvijek jutarnju kahvicu, pa mi iz nekog razloga, uz treći gutljaj i ko zna koji dim, padoše na pamet rahmetli Mehmedalija i pokojni Miroslav.

Pitali su i ovih dana razni „vrli pitci neki“, na različitim mjestima, na pogrešnim adresama na kojima jedino znaju pitati i na kojima su zatečeni bili – od Beograda do Bruxellesa, od Patrijaršije SPC do Banja Luke, od Kaptola do Mostara, od Sarajeva do Ankare, a nisu pitali onog „jednoga“, „A tko je ta šta je ta da prostiš. Gdje li je ta. Odakle je. Kuda je ta. Bosna Rekti“. Gledao sam ih i slušao, nešto ima i tiskano. Dokundisalo. Vazda jedno a isto. Prihvatih se zato jednog gotovog, pa i tako „hitnog odgovora“.

„Bogumilska Bosna, koja je od XIII stoljeća bila utočište slobodnih mislilaca zapadnoevropskog manihejskog svijete, bogumilska Bosna, koja se više od trista godina opirala prevlasti latinske i grčke crkve, ležala je u ruševinama. Sjedište Antipape, a poslije sloma albigenza sjedište patarenskog univerziteta, Bosna koja je pretrpjela nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva, ta nevjernička zemlja pala je na veliku radost Svetog Oca, koji je mogao da se pojavi u Bosni tek poslije dolaska Turaka.

Kada je pala glava Stjepana Tomaševića u „glavnom stolnom gradu Jajcu“, poslije Kosova u historiji već četvrtoga „kralja Srbljem, Bosne, Primorja, Humsci zemlji, Dalmacii, Hrvatom, donjim krajem, zapadnim stranama, Usore, Soli, Podrinju“, onda je Eneja Silvije Piccolomini, Papa Pio II, prolio dvije – tri konvencionalne protokolarne suze nad grobom posljednjeg bogumilskog kralja, sretan Što se riješio tog patarenskog obraćenika, koji je svojom smrću pitanje „bogumilske kuge“ skinuo sa dnevnog reda.

Dvjesta i pedeset godina lomio je Sveti Otac Bosnu, a kad je konačno nestala u dimu zuluma, on, koji je od godine 1200 „molio, napominjao i nagovarao“ serije raznoraznih inostranih kraljeva, biskupa, velmoža i suverena: „da se spreme silom i kako kraljevskoj moći dolikuje osvete nepravdu bosanskom kugom nanesenu svetome ocu“, on, koji je od Kulina bana do posljednjeg kralja bosanskog oduzimao nevjernicima „sva zemaljska dobra“ i „bez oproštenja“ tražio da se „pravom državne vlasti i Petrova Mača“ izvrši nad njima „smrtna osuda“, sada, kada Bosne nije više bilo, uživajući plod svoje vjekovne politike, pasivno je čekao da patarenstvo izumre definitivno, jer su mu Prorokovi konjski repovi bili draži od bilo kakve moralne ili intelektualne (kršćanske) sumnje u NJegov Vrhovni Autoritet.“

Baš vazda jedno a isto. Nikakav nauk, osim možda nekoliko izuzetaka čudaka, niko nije, pa ni ovi novi „Vrli pitci“ neće izvući. Čak kad bi makar i od onoga „jednoga“ valjano odgovor znali čuti. „Bosna da prostiš jedna zemlja imade, I posna i bosa da prostiš, I hladna i gladna, I k tomu još, Da prostiš, Prkosna Od Sna“.