DOKLE VIŠE

Francuza. Da se nađemo na kahvici. Malo, malo, razmijenih pisma sa jednim svojim djetetom, na redovnom godišnjem studijskom putovanju po „regionu“, malo Mostar, malo Beograd, ode do Vranja, vraća se na dan, pa ako uhvatimo malo vremena, prije nego krene nazad u novu domovinu, u Washington. Kroz prozor ružno, sivo, kiša, sparina, ali ipak krenuh u redovnu šetnju, kao samo radi šetnje i ljubimaca. Da se riješim i još malo zaostale zvonjave u glavi, glede novih medijskih regulativa. I gunđanja ne dam pare da me trendovski, uvlakački i pizdunski bilo ko javno servisira. Pristojna šetnja, pa kod djeteta mi od Skibe u dućan na malo crno i cigaru. Usput sam malo „haračio“, taman za jogurt, jaja i nešto slatko protiv bolova. Pa kući. Kontam u svoj mir i tišinu. Jebi ga. Stigla Ona prije mene, preuzela daljinski i stala na Drugom. Bacih oko i onako kao pitanjem rekoh o, humorističko – zajebantski program, ostavi. Jebem ti narod i poslovice. Svaka ima korektiv. Pa i ona da se po jutru dan poznaje. Jer kao konac djelo krasi, ili šta li već. E meni ga ukrasi harlovina koja je uspjela, na račun oko brat bratu četvrtine glasova, naravno glasačkog tijela, i nekome ko ga osnovano i debelo drži za jaja, izroniti do mjesta PMVa. Otkud sad ovaj, jebo ga zadnji četvrtak na koji zaboravih. A naletih na napaljenu balavu harlovinu baš u trenutku u kojem svašta nabaljezga ipak narodnom poslaniku, koliko god da je glasova na izborima dobio. Nešto kao ja se takvih tipova kao što ste vi, gospodine Živkoviću, ne bojim. I još svašta nešto Šešeljev mali od kužine, evo sad PMV izreče, bez ikakve intervencije male Gojković, bivše Vojine kafe kuharice. Kontam za njega možda ne važi tzv. poslovnik zakonodavne vlasti, koja ga je recimo izabrala i preko koje je odgovoran ili tzv. svekolikom srpskom narodu, ili tzv. građanima Srbije, još nije razjašnjeno, a ako i jeste još je u željama. Onaj Živković, možda je potrošio vrijeme šta li, ne ustade da mu u svoje ime i u ime koliko je da je onih čiji su ga glasovi doveli u Skupštinu, pa tako ispadoše „tipovi kao što je on“, zapraši šamarčinu i za izgovoreno i za do dvije hiljade osme urađeno, sa akcentom na devedesete. Sad da li je Živković bio pristojan, ili i on ima nešto što ga tjera na suzdržanost ne znam. Ali sam zato ja zažalio što u tom trenutku nisam neki deputat, pa da mu naplatim za sva aktuelna baljezganja, a posebice za moje i ina izbjeglištva, sa akcentom na sve one tragedije koje su zadesile moje krajeve zahvaljujući i njemu. Da ga, slotinu, unoseći sve svoje godine i velter kategoriju zapucam šakom i onu mu visinu tranzicioniram u dužinu. On galami od straha u kojem živi i kao radi za dobrobit naroda. A ja se ne bojim. Ja sam sad iz one zgode sa bakicom u Sarajevu, u vrijeme ubijanja i rušenja, a za policijskog sata. Koja policajcu, koji joj kaže da bi je mogao ubiti, odgovara sa – E bi me zajebo.