Dokle više

Treba li napominjati da se u trojednom predsjedništvu BiHa ne nalaze predstavnici naroda, već izabrani pripadnici naroda, etničkih skupina, predustavnih kolektiva. Treba li i koliko puta napominjati da je trenutačna situacija u rečenom predsjedništvu takva, da po svemu gledajući i prosuđujući, ipak jedino Željko Komšić, zahvaljujući i tuči na bihovskoj hrvatskoj desnici, nije kako se to ovdje voli kazati „predstavnik hrvatskog naroda“ (reći će poznata voditeljka poznate emisije – nadam se da je lapsus – „predstavnik Hrvatske“). Da je jedino on BiHovac. Da su druga dvojica foliranti.

Treba li napominjati da su kako se predstavljali da se predstavljali, govorili šta govorili, današnji garanti izanđalog „U Dejtonu dok sam ruke prala“, i faktički i pravno formalno, nasljednici pomenutih potpisnika sporazuma.

Treba li napominjati da jedino Komšić navija za sportske reprezentacije BiH iznutra. Da su ostali što iz Srbije, što iz Hrvatske, što iz Turske(?!)… Treba li napominjati da su Komšiću kao nešabloniranom političaru razumljivo i odgovarajuće emocijama pofarbani baš određeni istupi. Treba li ponovo i ponovo, da je gledajući i izvana i iznutra sasvim normalna i naravna Komšićeva reakcija „garantima“ da neće dobiti samo po prstima.

Treba li napominjati da su forma i žestina manje važni od suštine, A da je ona često i u faktičkom i u formalnom. Da je faktički gazda ovim prostorima kad je bio, bio Milošević, a da su formalne gazde do polovine zadnje polovine devedesetih bili „čika“ Dobrica i Lilić. U paketu suština. I komandna odgovornost.