Danas je, kad ovo kuckam (rokovi, rokovi), deveti decembar, Sveti Alimpije. Krsna slava mog druga Zorana Pilipovića, koji je odlazeći iz Mostara, preko Beograda dogurao do Kanade. A koju je slavu naslijedio od nedavno, u toj daljini Allahu rahmetille oca Milana. Jučer je opet zapaljena osma svjetiljka na Hanukiji i tako proslavljena Hanuka, praznik posvjećenja i sjećanja na oslobođenje Jevreja od helenskih porobljivača. A jučer je, nakon što je njen dolazak slavljen prekjuče, bio i prvi dan Hidžretske nove 1432. godine. Uskoro će jedan Božić, pa Sveti Ivan, pa ovokalendarska Nova, pa drugi a isti Božić, pa … Sve dušu dalo za slavlje. Kome je do slavlja, ko hoće, a i ko može slaviti.
Jučer su, vidjeh svojim očima ako im je vjerovati, radnici GIKa nosIli transparent s natpisom „Vratite GIK radnicima“. Bilo je još nekih natpisa. A onda su sa drugim radnicima stali pred Narodnu kuhinju. Da pojedu nešto od onog što je ostalo poslije posta onih koji nisu jeli pod nazivom „Štrajk glađu protiv gladi“. Radnici su debelo zakasnili, ili s druge strane baš uranili, nakon što su sami iskali to što su fasovali, dok su ovi što su jedan dan postili sve na vrijeme uradili.
Ali sutra je deseti dakle decembar. Godišnjica smrti onog „dinamitaša“, nagradu kojeg zovu Nobelova. I koja ima i za mir. Na dodjelu koje neće niko odavde. Iako se s tim ne slaže Lihtovica i iako je predsjednik iz disidentske porodice. Jer su ovdašnjima Kinezi osvjedočeni prijatelji. A ne zato što je, uz dužno poštovanje mnogima, svakakvim dodjelama nagrada utišla u tri lijepe. ‘Aj’mo od pedesete.
Ralf Banč, ‘50. za posredovanje u Palestini ‘48., Dag Hamaršeld ‘61, posthumno, nakon što je navodno slučajno poginuo u slučajnoj avionskoj nesreći, Henri Kisindžer i Le Duk To, ‘73., za mirovni sporazum u Vijetnamu, koju je nagradu Vijetnamac odbio, a Kisindžer naravno nije, budući da su njegovi poslije Francuza nastavili i još više zakurlali tamošnje masakrom uvođenje demokratije, Sadat i Begin ‘78., za mirovne pregovore Egipta i Izraela, kao neki vid lustracije, Mihail Gorbačov ‘90., za presudnu ulogu u mirovnom procesu koji karakterizira današnju međunarodnu zajednicu, iliti za razbijanje SSSRa, Jaser Arafat, Šimon Peres i Jicak Rabin ‘94, za napore i doprinos stvaranju mira na Bliskom istoku, Ujedinjene nacije i Kofi Anan ‘01., za izuzetne napore i dostignuća glede boljeg, organizovanijeg i mirnijeg svijeta, posebno tokom devedesetih na Balkanu, Džimi Karter ‘02., „za desetljeća svog stalnog traženja mirnog rješenja za međunarodne sukobe, za stvaranje napretka na planu demokratije i ljudskih prava, kao i na ubrzavanju ekonomskog i socijalng razvoj“, Marti Ahtisari ‘08., za višedesetljetno, polikontinentalno raspirivanje mira i demokratije, Barak Obama ‘09., za pretpostavljene (unaprijed dakle) napore na ojačavanju međunarodne diplomatije i saradnje među narodima, kao i zbog aktivnosti na stvaranju svijeta bez nuklearnog naoružanja i bez ratova. Posebno na geografiji SAD. I evo ove 2010. godine, Liu Siabobo, za doprinos borbi za ljudska prava u Kini, nakon specijalizacije u SAD, gdje je to sa ljudskim pravima dovedeno do savršenstva, posebno visokim stupnjem policijske demokratije. Koja ne trpi samo svoje disidente. Ostali su uredu. Do Nobela.
Asanž je za zatvor. Na žalost ovdašnjih organa, a na njegovu sreću, jer nije Kovačević, za britanski. I za početak. Za Nobela bumo vid’li.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
