Drugi početak

E, sada malo na početak. Stari ti je bio u pravu. A mi smo nekako tako, njihova djeca, krivo, između desnih i lijevih, srednjih i onih krajnjih utilitaraca smješteni. Utilitarizam, to je ono što mi niti smo mogli naslijediti, niti steći, pa onda na kraju niti imati usađeno. A potom nismo mogli imati, jer de facto nismo nikada ni imali, a ubjeđeni da imamo, „onu PARTIJU“, partiju na koju se tvoj stari s pravom pozivao. Mi, nesvjesni toga, osim samih sebe i naših principa, kakvi god ili šta god oni bili, nismo imali niti imamo išta. Nekako u tome treba tražiti mir i izlaz, koliko god da ni mira ni izlaza naročitog nema.

Sad na drugi početak. U onim prvim danima (kojim jebenim prvim danima kad ne znamo kad su, gdje su, zašto su itd. ti prvi dani i bili, ali nema veze, recimo) oko sebe sam imao Srbe, Hrvate, Muslimane, tzv. Jugoslavene, tzv. Bosance, domaći dakle i njemu nadređeni međunarodni hohštapleraj, nove a stare rasporede kao da iskustva nikakvog nije bilo niti ima. Bilo „mnogo je bljedolikih, a malo (je) ljudskih bića“. Tada sam definitivno pukao i upisao se u „Marsovce“. Kafkijanskom metamorfozom postao sam ne buba, već Marsovac. Tako sam se nekako mogao sačuvati od bolesti, ne biti ni u jednom toru, ni u jednoj ladici, usamiti se i tražiti iste takve usamljenike, ne radi okupljanja, već razumijevanja. Ali, nastavio sam i dalje srati u skladu sa onim što sam ja, takav kakav sam, bez uzimanja ili preuzimanja bilo kakvog predznaka, bez dualizma, bez religijskog licemjerja, bez ičeg. Prazan prostor i unutra i vani. I zajebancija kao lijek, i galama kao lijek, i temperament kao lijek, i … samo ja i ako ima još koji drugi „ja“. I „konjak, kava i cigara“ kao odgovor na pitanje kakvo je na primjer – šta ćemo sad. Eto, jedino tako. Ili je i to sranje i bijeg? Ne znam, ali čini se da samo tako mogu ostati ne zdrav, nego „zdrav“. Ali šta ja sad tu tebi nešto… Sad ti oko sebe imaš Albance, Bugare, Grke, Srbe, tzv. bivše Jugoviće, tzv. Makedonce, opet domaći dakle uz nadređeni mu međunarodni hohštapleraj, razne privatne pizdarije… (kada mi je prvi put eksplodirala neka naprava ispred kuće, balkonska vrata uletjela u sobu, stakla se rasprskala, a ja čekao mlađahnog da uđe u kuću i svašta mi se isfilmovalo … istrčao sam na februarsku zimu, spreman zadaviti prva tri „nevina građanina“ … srećom kasnio je).

Evo nađoh za dodati odgovoru četiri crna. Mlađahni ti ih nosi da imaš uz cigaru. Onda ti se nekako sve samo kaže, mada mislim da ti se više nema šta reći. Svejedno.

Guinness i cigara. Nek se jebu.