Jedan od glavnih habera bio je ovih dana onaj o odlasku Holbruka na polaganje računa, u skladu sa ugovorom koji je, znao ili ne znao, potpisao sa Onim koji je jedini, koji je prvi i koji je posljednji. Sa Allahom dž.š..
Nije moje, jer nisam onaj koji zna, kazati na šta će to ispasti. Ali još uvijek prema ugovoru imam pravo odlučiti se makar za pretpostavku da u Džennet neće ziher. Kao što imam pravo, kontra domobranskom „o mrtvima sve najbolje, ili ništa“, da o, iz dunjaluka na Ahiret preseljenom Holbruku kažem šta kažem.
Moglo bi se krenuti od Vijetnama i Timora, pa što kažu do našijeh jugovićkih dana, posebno do BiHa, a preko priprema u Njemačkoj. Uz osvrt na neprežaljeno mjesto državnog sekretara. Koje mu je čak i manje spremna Klintonica maznula. Ali neću o svemu tome, to će se već ugovorno sređivati. Malo ću se samo spominati nekih bisera „vrsnog i iskusnog diplomate i poznavaoca balkanskih prilika“. I još koje sitnice.
Čini mi se da sam baš u ovim novinama, svojevremeno a feljtonski, čitao sjećanja iliti zapise diplomate rahmetlije. Jedan je bio priča o sastanku sa Miloševićem i odlasku u Bosnu dok se „još ništa ne zna“. Kombijem, a u društvu nekoliko saradnika. Koja priča, u miramarkovićevskom stilu kaže u kombiju skuckanu pjesmu – Idem na Igman, čovječe, idem da donesem mir, čovjeće. Na oduševljenje BiHovaca, koji će na sve to još malo pričekati.
U istim tim dnevničkim zapisima, a glede mlađahnih dana i posjete Sarajevu, u kojem se čudom ne može načuditi stopi Principovoj, sjećanju na jedan „teroristički“ čin, uskliknuo je mlađahni kako „danas svaki srednjoškolac zna, da je ubistvom nadvojvode Europa krenula u fašizam i komunizam i u svjetske ratove“. Kojim usklikom se pridružio bulumenti novih stručnjaka za povijest, novih historika, a poglavljem „Holbrukovanje“.
Mnogi štovaoci lika i djela upokojenog diplomate, a na ovim prostorima bježe se istaknuti isticanjem zasluge mu za uspostavljanje mira u BiHu. Autorskim, ili koautorskim potpisom ispod takozvanog Mirovnog dejtonskog sporazuma. Zaboravljajući da je o prekidu rata, ne dakle o miru, odlučeno malo prije tog „u Dejtonu dok sam noge prala“ i još koji uzvištani dio. A sa velikim zakašnjenjem u odnosu na početak tarapane. Koja se još u jutrokleku mogla razsmrditi. Da je kome do toga bilo, da je kako se to voli kazati bilo „političke volje“. I nešto malo finansijske. Ali nije. Jer nije podne kad je podne, već kad je podne. Kad se jednom iz ekipe najmoćnijih poštara, koju im moć daje prethodno osigurana silina vojne sile, kaže da krene trgovati sa „privrženicima miru“. Ljudskim pravima, demokratiji i drugim drangulijama. Koji ima da kupe to što ima da kupe. Za toliko i toliko.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.