E moj Bobiša

Bobiša je imao svoje neko mišljenje, s kojim se ni mi nismo posebno slagali, ali je valjda imao pravo na to.

Poslje smo se nekako na kratko pogubili, vjerojatno je bio otišao gastarbajteriti. Onda smo se ponovo našli na premijeri njegove diplomske predstave u SEKu, Goranovog teksta „Čaj s crnom mrljom“. Neka od odmah prvih sedamdesetih. Od tada se praktično nismo razdvajali, nastavljajući prijateljstvo, započeto još u djetinjstvu, u izviđačkim danima. Nastavljajući i političke rasprave i prijateljske svađe uz dobru klopu i vino.

Bio sam već u Mostaru, 1974. U Mostarskom teatru mladih. Ubrzo se dogodila predstava „Pax americana, iliti čovjek je čovjeku …?“. Baš dobra predstava. Što smo zbog provincijske sujete morali potvrditi gostovanjima. Sedamdeset pete, krajem sezone, otišli smo gostovati u Zagrebu. S Praljkom ništa nisam dogovarao, a sa Jozom Puljizevićem da ništa ne piše, osim ako bude „pozitivna“ kritika. Obojica, Praljak u VUSu, Jozo mislim u OKU, panegirike. I eto Praljka uskoro u Mostaru. Školska predstava Švarcov „Zmaj“, a onda su uslijedile dvije izuzetne predstave: Brecht, „Čovjek je čovjek“ i Klemo Grubišić, „Buzdovan“. Putovanja Jugoslavijom i Europom. I nevjerojatno prijateljstvo režisera i ansambla. Od nogometnih terena, preko fešti do ozbiljnih tematskih teatarskih, a i političkih rasprava. Djelovali smo kao „Jedan smo rod“.

Nas dvojica smo nastavili istu „pjesmu“. Dz jesi li za peripatetiku. Vazda. Poslala ga mater kupiti kruh, deset ujutro, kupili smo dva – tri, hranili golubove s mostova, svraćali u kafane, prebirali o svemu i svačemu, neizbježno o samostalnosti Hrvatske, o višepartijkom sistemu, o pojedinačnim događajima, aktualnim i onim navodno kontraverznim tipa Blajburg, Goli otok itsl… Svak svoju. Samo smo sa višepartijskim prestali. Na sve njegove argumente, moj je bio da mi je pun … i „ove jedne“, a ne da mi neko navali još ne znam koliko. Da sam za nepartijski sistem. Kaže gdje to ima. Nigdje, ali jedino bi to bilo da valja. Nastavili smo o ostalom, ne slažući se.

Spavao sam često na Kraljevcu, tokom putovanja pravio pauze. Jednom prilikom je skoro kompletan ansambl Privremenog pozorišta (nakon raskola u MTM) također spavao u njegovoj kući. Belot nam je bio omiljena igra.

Nakon moje zloupotrebe zadnjeg Kongresa u Hrvatskoj, za privatni obračun sa Družićem, radi mog druga pok. Hrvoja Došena Habe, direktora kina u SC, bio je zadovoljan, a još zadovoljniji kad je krenula višepartijnost. Ja lagano prešao u nepartijnost, on, nakon svadje na prvom skupu HDZa, nazor u HDS. Pa na prvim izborima protivkandidat Tuđmanu, na Dubravi. Naravno neuspješno. Na moje pitanje, uz klopu i baš neko dobro fratarsko vino, što mu to treba, ta vlast, za realizaciju programa, ideja, on će – Dž, ti si uvijek bio naivan, vlast je cilj, ostalo su sredstva. E jebiga.

Devedesetprve, krajem septembra već sam u Mostaru. Naivno. Devedest druge, neosuđeni (?!) Perišić kreće u rušenje, njegova je Karadžozbegova džamija, druga strana uzvraća, telefoniram pomoćniku ministra vojnog Hrvatske, već pukovniku, šta radite mamlazi. Dž uzmi oružje, šta ako neću, skači u Neretvu. Ostalo je bilo kako je bilo. Nikad se više nismo čuli.

Koji ti je k…. sve to trebalo, Bobiša.