Javni servis navodno pripada svim građanima europske Srbije. Hoće reći navodno onda i meni. Što bi trebalo značiti da makar uvjetno izlazi u susret i mojim zahtjevima, potrebama, željama i pozdravima glede programa i odgovarajućeg kvaliteta njihovih sadržaja. A što opet prije svega znači da ni na koji način ne može, nema prava, ne smije vrijeđati bilo kakva i koja i moja osjećanja, opredjeljenja, vrjednosne sudove, usvojeni etički mi prostor. Ne mora se ni sa čime od toga slagati, ne mora podržavati, ali vrijeđati nipošto nema pravo.
Posljednji u seriji takvih nasilno zabavnih programa, ataka makar na mene, jeste serijski filmski program pod nazivom „Plavi voz“. Koji me je podsjetio na jednu pozorišnu kritiku – režija je izvrsna, gluma briljantna, scenografija savršena, kostimi divni, svjetlo, ton, ma sve vajn tako, a predstava je za kurac. E pa glede Javnog „Plavog voza“ i svaka pojedinačna stvar je za rečeni organ. Dok sve to neko debelo ne plati, ne dam pare.
Ali ni druge neke predstave Javnog ne mogu bolje proći. Tako ne dam pare zbog potrošenog vremena na predizborne programe, emisije nastavljanja na ona skupštinska baljezganja različitih i raznih kandidata za prvoborce borbe u korist narodne sreće, prezaslađene mazohističkom željom za makar i sporednom ulogom u nekom od vlastelinskih prostora. Sve za narod. Osim one love maznute za kandidature, koju je taj isti narod potrebnim brojem potpisa svakom od aktuelnih Dafina i Jezdimira osigurao. Kao što nemam namjeru davati prebijene pare na ono što se ovdje naziva demokratskom tekovinom, na prenose propagandističkih skupštinskih zasjedanja, koji ako su svojevremeno a povremeno to mogli, više ne mogu proći ni kao loša naknada nedostatka odgovarajućih humorističkih emisija. Kakva svakako nije karikatura od „Plavog voza“, koja možda odgovara karikaturi od života na kojem je nastala. Kakvim su uzmimo na primjer stvaraoci umjetnici i njihovi kojih su im iskustva poslužila živjeli. Za razliku, ja nisam odavle, neke moje ovdašnje stare raje koja s tim i takvim životom, a ni današnjim mu ekvivalentom, nema ništa ni odvojeno, a nekmoli zajedničko.
E naročito zato nedam pare. Pa neka sam napokon progledao, saznao da u Srbiji ima i voća i povrća, šljiva, jabuka, onih nekih trešanja, još svega, uračunavajući nepomenutu onu Karićevu salatu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
