E pa sad…

Ali, jebiga, taj neki dan nabasah na čisto gubljenje vremena a na Drugom programu navodno i moga Javnoga servisa. Na prenos Skupa gomile budibogsnama svijeta. Koji u ovom post demokratskom režimu, valjda je logika umjesna, u naprednoj kapitalističkoj vladavini naroda raspreda o ispitnim rokovima na da li samo BU, dobra kratica, ili na još pođekojem univerzitetu. I zinuh i iskolačih oči, kao da sam božemioprosti na kolonoskopiji. Dibiduz se iznostalgizirah. Što dodatno još zasoliše i zapapriše studenti, zahvalama rečenoj Skupljenoj bulumenti na odluci o broju rokova. Jerbo, nema majci mrdanja, zakonodavna vlast rekla šta je i kako je rekla.

Ali, da se ja, Inshallah, nostalgizirano obrecnem na nešto malo iz prošlih vremena. Slijedeći, lakše mi, tok prisjećanja. Šezdesešeste, bez ikakvog Skupa ili ubrani Bože komiteta, pripremljena je knjižica pod nazivom Studij na Elektrotehničkom fakultetu …, iznimka pa šta, zar ne provjerava eventualno pravilo, u kojoj su uz sve potrebne i korisne informacije bili precizirani i ispitni rokovi i u njima po tri termina za svaki od predmeta. Ko je bio sposoban i znao planirati, mogao je odmah u listopadu „ubaciti“ prijave sve do sljedećeg listopada. Skuckali studenti i profesor – prodekan u odgovarajućem resoru. Profesor dakle prodekan, jer zagrebačka Elektrotehnika, do meni poznatog vremena odbijala je imati studenta prodekata. Zadnji predsjednik SSJ, veseli Dragan Kalinić, kojeg je bilo poslalo iz Beograda da izvrši drugarski pritisak, pokupio se podvučena repa i kao pravi omladinski kadar zaprašio do jedne od Srpskih, nakon argumenta da su studenti sasvim zadovoljni svojim predstavnikom na mjestu predsjednika Savezne vlade (nesretnom Džemi u biografiji pisalo je da je apsolvent prava)… Moj prvi zvanični radni odnos bio je na mjestu srednjoškolskog profesora. Izdržao sam nešto malo manje od četiri godine. Nisam mogao istrpiti „zbornicu“, a ni izgubljenu „bitku“ za reformu srednjoškolskog obrazovanja. Onu u kojoj su diljem Jugovine škole nazivali Šuvaricama, iako je Stipe bio nadležni sluga samo u Hrvatskoj. Onu koja je sa svih strana minirana, da bi, već tada u pripremi, potonje demokrate i napredni demokratijaši sve ruševine miniranja pripisale njoj samoj. Pamtim jednu svađu – dobro kolega, šta će frizeru latinski(?), a kako vi kolega znate unaprijed ko će biti frizer, a ako znate šta će mu onda i matematika. Bio je (ovo uz rezervu,ne znam kako je sad) još jedan pokušaj brice, da od guzice napravi lice. Polovinom osamdesetih u Zagrebu je bilo mislim pet klasičnih osnovnih škola – od petog razreda latinski, od sedmog grčki. A onda je sve otišlo u tri lijepe, naravno i obrijane budućnosti.