Sasvim je dovoljna naslovom pošteda čistunaca, tog pristojnog dijela pučanstva, kojem se čistunstvo tu i zadržava. Zato u naslovu nedostaje – ga jebi.
Kaže jedna narodna izreka kako se po jutru dan poznaje. Ako je tačna, a ponekad i narodu valja ukazati povjerenje, onda će dan biti baš jeben.
I trajat će nesretno dugo.
Mnogo duže od godine u koju smo ušli i koja će se od prethodne razlikovati tek i samo za dan dužom.
Prizvao bih nešto što nam može biti u pomoći, ali ili se to ne petlja u naš život, ili ga nema pa i svijećom ga tražili.
Zapravo je sve počelo prije jutra, prošlogodišnje noći, petogodišnjim planom.
Nastavljanjem zajebavanja male raje. Kao da niko nije čitao bajku Lav i miš i zapamtio naravoučenije – nemoj zajebavati malu raju, može ti valjat.
Na taj petogodišnji „optimizam“ ovdašnjih trenutačnih gospodara života, po crti neke čudne logike, neprokužljivog mentalnog sklopa, upetljalo se sve što se ujutro, na prazan želudac a prije prve kafe može upetljati.
Krenula je mučnina od miksiranjem zamantavanja širokih narodnih masa, od pandemijskog širenja zaraze, kojoj se teško može, ako ikako i može vidjeti kraj. Nema nikakvog smisla u miksu tražiti neki red. Neka bude kako se šta zakači.
Tabloidni tisak samo na izgled pretjerao je preko svih granica, naslovnicama i tekstovima nastavljajući profitabilno nasilje nad jednim djetetom.
A zapravo nije. Jebe se tom tisku za sve i sva.
NJega drukčije i nema.
Što je manja tragedija ovih prostora, veća je njegova čitanost, koja govori o već poodavno usađenom stanju svijesti društva. Na koju je onda razumljivo nakeljiti i isfingiranu tuču među hrišćanima.
Dijelom i neisfingiranu ako se prate tokovi novca, pa i predizborne kampanje.
Pa je, uz dodatak još mnogih zajebancija, na sve pao trenutačni šlag, Dan Republike Srpske.
Nije bilo, osim mlađahnog, a i on je imao provjerene poslanike, nikog „ko drži do sebe“, a na čelu sa patrijarhom ovdašnje pravoslavne crkve, Dodikom i Cvijanovićevom.
Mazohistički sam i vidio i čuo sve što se moglo vidjeti i čuti.
Koliko je god zanimljivije ono drugo.
Od hrišćanski gledano huljenja na Boga, do udaranje u ratne bubnjeve i puhanje u iste takve trube.
Kad ne bi i to bilo hiljenje na Boga, rekao bih neka nam Bog pomogne ako je u stanju.
Kradem prijateljici korišteni citat – glupost je univerzalna pojava.
Apsolutno stojim iza tvrdnje da je glup covek ujedno i gramziv, prostacki lukav i jedan od najopasnijih neprijatelja, jer ne postoji u logici inteligentnog bica ta vrsta niskosti kojom bi se borio protiv glupaka.
A glupih i gramzivih ima puno. Oni vladaju jako dugo. (Dostojevski)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
