Eine kleine Pause

Pogubljena pozicija, pogubljena zbrdazdoljena opozicija, pogubljeni medijski djelatnici, eksperti, analitičari, ispitivači javnog mnijenja, narod ne zna gdje veže gdje driješi, i na privremenom kraju pogubljen i onaj šemšir (ni ovo nije greška) na glavi ambasadorice, kontra kraljičinom.

Eto zato „bjež’ Badi“. Gdje, gdje, kako tako. Napokon, nekako sam se skrpio zahvaljujući „humanitarcima“, odoh malo u Zagreb. Jeste nekako „ista meta, isto odstojanje“, ali mene to tamo ni malo ne dotiče. Kad već i samo što rekoh Zagreb, laknu mi, isključih se. Prebacih program i sivoj, u mom slučaju problematičnoj masi. Ima (?! bio je) u zagrebačkom Studentskom centru, u holu, desno od smijera prema menzi, a skoro pa preko puta smijera prema čitaonicama-učionicama ekspres restoran. Koji smo mi tadašnji nazivali Institutom za produženje studija. Glazba je znala biti mnogo kraća od malih pauza, koje su znale potrajati. Tu smo uglavnom, gle čuda, bistrili sve, od politike do žena i nogometa, uz ubacivanja šibica u čašu, a za rum kocke i kavu. Jednom smo se, valjda je lipa već cvjetala te 1967, bili baš onako prostorno opustili.

Jer smo u novinama naišli na velike naslove – RAT JE POČEO. Jeste da je to bilo daleko, Izrael i Egipat, ali smo svejedno bili odlučili sačekati razvoj događaja. Divota jedna. E pa, i ovaj „moj“ kafić ovdje, u Beogradskoj, pod nosom budućim pravnicima, s kojima ponekad znam koju i prozboriti, nazvao sam, na njihovo zadovoljsto istim imenom. Elem, bez zatrčavanja, nije to baš tako, kao što ni onda nije bilo. U zagrebačkom sam naučio raditi u opuštenoj atmosferi. Što sam vremenom samo usavršavao.

I što mi je pomoglo shvatiti da se ono „u naše vrijeme“ ni k…. za uši ne može vezati. Neki dan , sastavni dio rituala, kafić pun k’o šipak, jedva nađoh jedno mjesto za smjestiti se, odložiti zimsko opterećenje, cigare i telefon na stol, taman dok stiže kahvica, koju odavno ne naručujem. Malo razgledah okolo, mahnih poznatom južnjačkom društvu, a do mene za stolom dvije mlade žene, na stolu dva laptopa, knjige, skripte, markeri i ostalo potrebno za ozbiljan posao. Narafski i odgovarajući napitci.

Vidim ozbiljno se radi. Odlutam u svoje. Ne znam koliko je trajalo, dok upaljač za cigarete nije postao šlagvort za kraći razgovor. Koji je potrajao dovoljno da u sebi kažem dan te jebo, a glasno i dalje gomiletine nepotrebne faktografije. „Sve prolazi, sve se mijenja, al’ ostaje marka povjerenja“. Popih kahvicu, pozdravih se i krenuh u obavljanje domaćih zadataka. Dovoljno hodanja za svratiti u prvi, najbliži kafić u NJegoševoj, „spustiti malo kosti“. Negdje kod drugog srka, ulazi mlada, lijepa, zgodna žena i baš za stol do mene.

Na drugi pogled vidjeh da je pod „punom ratnom opremom“. Bez nervoze, lagano, laptom na stol, cigarete, pa će i kafa sa malo mlijeka. I puna koncentracija na nešto na ekranu. Odvrti mi se film sve do kancelarije mi za šankom i u bašti „teatra &td“. Ostadoh još kratko, da me želja mine, pa zatražih da platim. Imao sam taman za dvije kafe.

Ne znam šta je konobarica pomislila kad sam rekao da plaćam i kafu do mene, a i jebe mi se. Znam da ću u Zagrebu posjetiti onaj Institut u Studentskom centru. Ziher, evo ga sa ekrana opet mlađahni veseljak, koji više i ne zna šta je, o nekim prevarantima. Ma jebi se, odoh.