Elementarna saglasnost

Pa sam onda natrčao na Skupštinu Evropske asocijacije novinara. Na kojoj se u jednom trenutku pojavio i nezaobilazni i neizbježni, u sve mješajući, šef redaktor Srbije, u slici i prilici gospodina Borisa Tadića. Koji je okupljenima priopćio i objasnio da je njemu tu sve jasno. Da će prije svega, kao misionar i poslanik, ne reče da li Božji, suvereno sve uraditi da se otkriju ubice novinara. Kao i ostalih ubijenih drugomislećih. Bez kojeg razrješenja Srbija ne može biti stabilna i razvojna država. Pa je misionar, kako sam ja shvatio, govoreći o malim plaćama i zato nedostatku motiva za analitiku, istraživanje, ukazivanje na društvene probleme itt., istakao da je svaki dan, na različitim mjestima, po suncu, kiši i hladnoći…, nastojeći promijeniti stvari, u prilici da uoči, zapazi tada, tu i tako i novinare na istom zadatku. Još je među ostalim dodao, napominjući nešto oko delikatnosti i višedimenzionalnosti, da će se boriti za slobodne medije i status novinara, jer da bez slobodnih medija nema ni demokratije ni perspektive Srbije. Te da Srbija nikad neće biti demokratsko društvo bez jasne perspektive za medije. Koja perspektiva, ako sam to dobro ukapirao, uveliko ovisi od usklađivanja interesa države (pretpostavljam misleći na državne institucije, a ne na neki drugi film) i medija, koji nisu uvijek baš podudarni. Jer da demokratsko društvo nije moguće bez elementarne saglasnosti te dvije strane.

Još su tu na finjaka pokušali šefu redaktoru koju prozboriti predsjednica UNSa i predsjednik NUNSa, te predsjednica Sindikata novinara Srbije, a ja sam se malo pogubio i odlutao do „Frankfurter algemajne cajtunga“. U kojem je šefu redaktoru postavljeno i pitanje oko medijskog tretmana povjesnog jednog događaja, a ovaj je na to, u skladu sa određenjem netom više manje objašnjenim, odgovorio šta je odgovorio. Posebno glede antieuropskog medijskog miniranja proeuropskog puta Srbije. Što je, kao i u ranije već elementarnom saglasnošću zakačenim medijima, doprinjelo poboljšanju strukture ljudskih resursa. U prema kvalifikacijama i pitca i pitanog ekstremističkom, nacionalističkom, antieuropski raspirivačkom listu „Alo“.

Na kraju sam ja zaključio da je to sve potpuno uredu. Jer se bilo radilo o dosipanju ulja na već zapaljene iluzije gospodina Tadića, „da će se u Srbiji izgraditi proevropsko razmišljanje čim bude došlo do demokratizacije medija i čim stigne strani kapital“. Slobodno razmišljanje, elementarno usklađeno sa njegovim.