Nešto i nisam baš siguran da sam i ja morao predglasački šutiti. Na ovom mjestu, dan prije glasanja. Kad se glasalo za dodjeljivanje love onima koji pređu cenzus. Što po glavi skupštinara, što po glavi ministra, još po kojoj glavi, ili što po takozvanoj parlamentarnoj partiji.
Za sve njih „srpski narod i drugi građani koji u njoj žive“ bili su i jesu ubijeđeni da su ih izabrali, a i oni sami, ako ne odmah, onda vremenom steći će jednako ubjeđenje. Iako se ni na koji način glasanje i biranje ne mogu strpati u vreću sinonima. Ali šta je tu je, a ako i nije jeste nakon šesnaestog dana ovog mjeseca.
Zato sam predglasački šutio, prelazio na drugo. Sjetih se, u tih šezdeset osam sati, jedne rasprave sa bivšim mi prijateljem S.P. Rasprava se vodila oko višepartijskog sistema. Kao što mi je opredjeljenjima naravno, ja sam imao negativno, a on je, kao što je njemu naravno, bio žestok zagovornik. U jednom trenutku izbacih svoj najjači argument. Čuj, meni je pun … i ove jedne, samo treba još da mi neko natovari njih više. Stani Dž, pa za šta si ti? Ja sam za nepartijski sistem. Gdje to ima, on će. Jebe mi se gdje i da li negdje ima, jedino u takvom sistemu možeš stvarno biti rahat. Ti si Dž i lud i hablećina, samo baljezgaš, on će. Dobro ja baljezgam, možda sad ne može ništa drugo pored ova dva hajvanluka, ali bumo vidli, dobro ne bumo mi, ali jednog dana bu neko videl. Ma jebi se, on će, hajde do tada plati piće. Unaprijed? Može!
A onda, i dalje šuteći, prešao sam na treće. Proteklih dana, ili kako se to u zadnje vrijeme ovdje voli reći u danima iza nas, nagledao sam se i naslušao raznih emisija, označenih onim „predizborni program“. U nekima su pominjana i ljudska prava, mislim i građanske slobode. Koje su dostignute, pa Boga mi i postignute. U odnosu na neka prošla vremena, u koja ulazi i onaj period od četrdeset pete do, neću dalje, prostorno osamdeset pete. Zamislih se, nije da nije. Recimo školstvo. Nikako se ne mogu sjetiti učeničkog nasilja, degenečenja profesora, školskih policajaca, ograda oko škola, sigurnosnih kamera, dilera droge u primjetljivom broju… O tome nisam ni razmišljao. Kao ni o bilo kojoj eventualnoj školarini. Ali nije bilo ljudskih prava, a kao građanin nisam bio slobodan. Ili recimo zdravstvo. Prema potrebi, išao sam nekako anarhistički kod odgovarajućeg liječnika, samo sa zdravstvenom knjižicom. Bez ikakve najave ili kakvog zakazivanja, ili termina kao da ću na estetsku plastiku. Uputnica mi je trebala samo za bolnicu. Ni o tome ništa. Nije bilo prava ni sloboda. Sad je druga slika. Ima prava i sloboda. Koja mi omogućavaju i osiguravaju, biće i bolje, red, rad i zakon (disciplina). A može se lajati šta se hoće i koliko hoće. Može se jednako i odšutiti na lajanje. Evo taman pred šutnju, NovaTV, o vođama. Reljić, Biserko, Baljak, Anđelković. U jednog trenutku, balavander, a i s nekim problemima Anđelković strpa Jozu u istu vreću sa Staljinom i Hitlerom. Dobro, ima pravo i slobodu. Baljka ne poznajem, pomislih Reljić će, Sonja bezbeli, nešto na to prohaberit. Jok, i oni s pravom i slobodno.
Ja što sam šutio, šutio sam. Nemam više takata za šutiti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
