Faktor vrijeme (2)

Oko podneva otišao do Danasa na rođendan mu. Sjedio malo sa Božom Andrejićem, popio dva antidepresiva sa tri kocke leda, za svaki slučaj. Tokom razgovora rekoh kako nekad ne znam šta bih na ovaj papir, ne zato što nema šta, već što nisam siguran da to već nisam. Nekako vazda sve isto. A već je ozbiljniji svijet sve to vrlo ozbiljno registrirao, različito i zanimljivije. Malo se provrtio po redakciji, isposlovao Latinkinu knjigu, pa kući, evo radi ovog.

Pa po raznim papirima, elektronskim stranicama, ima ovog o čemu sad svi nešto govore, oko čega je velika prašina, ili da se slegne ili da nešto drugo zamagli. I dok tako, ispade mi što kažu niotkud jedan stari papir. Nije junski već studenski, a od baš deveti tog studenog, još od 1996. Dvadeset godina prošlo. Pa u nedostatku boljeg, svježijeg, rekoh hajde ovog ću se prisjetiti.

(09. novembar 96.) Bosna se više manje sređuje prema zamislima domaćih i stranih projektanata i takvih njihovih realizatora. Ostalo je još nešto završnih, i unutarnjih i vanjskih radova.

Unutra valja razdvojiti još dva entiteta, kako bi se dobila ukupno a logično tri. Ukupno je matematski jasno, a logično – ako postoji Republika Srpska, zašto ne bi postojala i Hrvatska Republika HercegBosna, iako to glede vanjskih radova nije presudno, ništa ih neće onemogućiti, a onda je Republika Bosna sasvim jasan treći rezultat. Vanjski radovi će teći paralelno, kako bi se od tri unutarbihovska entiteta napokon dobile tri državne zajednice, od kojih su dvije, jer je treća naknadna amortizaciona i nužna, ojavljeni san Srba i Hrvata. Ali i ta treća, Bosna, koliko god naknadna amortizaciona i nužna bila, ojavljeni je san također, Bošnjaka – Muslimana.

Sad još jedno od ključnih balkanskih pitanja ostaje neriješeno – albansko. Pitanje organizacije države Albanaca, Kosova i Albanije, ili samo Albanije svih Albanaca u jednoj državi. Traženje odgovora na to pitanje izgleda mora potrajati. Bosansko iskustvo previše je crno da ne bi bilo upozoravajuće – jedan je razlog; sve što se do sada događalo, događalo se u jednoj, SFRJ državnoj zajednici, ona se rastakala ne tičući druge – ticanje drugih, drugi je razlog. Zato će trajanje traženja odgovora albanskom, ispuniti pronalaženje odgovora kosovarskom pitanju. Ono je još uvijek u SFRJ granicama, pa mu se federalnolimitatorski gledajući, može naći koliko – toliko „elegantno“ odgovarajuće rješenje.

Ali šta zatim? Moglo bi sve ostati na tome, ali može otići i dalje, na istom principu na kojem će nenasilnoreferendumski ići i RS i HRHB. Ili, hoće li se i ko odlučiti, ako Generalna skupština OUN, na zahtjev Makedonije i izglasa posebnu rezoluciju, kojom bi se ’sprječavale nasilne dezintegracije država’, odnosno osiguravao princip ’neprikosnovenosti državnih granica’, da pogotovo u Makedoniji zakuha bosanski lonac, možda vreliji i stravičniji od onog u Bosni? Jer, tamo su se, u Bosni, sukobila tri – dva vanjska i jedan unutarnji apetit, a na Makedoniju bi se sručila bar četiri. ’Bar’ odbija uračunati one udaljenije i onaj razumljivi, do gola egzistencijalni, opstajući – makedonski. Jer kosovarsko nije jedino u albanskom pitanju… Pa se ne ponavljaj…

Uvaženi predlog autora da NOSTALGIJU zameni TERSLUK

Urednik