Baš me je nešto zainteresirao rezultat popisa stanovništva i ostalog u Crnoj Gori. Doduše i u Hrvatskoj, ali tu rezultati još nisu vidljivi, još se sređuju. Pa ako ćemo stani – pani, može i pani pa stani, biće zanimljivo i nakon popisa u Srbiji, Makedoniji, a najzanimljivije u BiHu, gdje ga nema a da ima petlje i naslov da napiše. Mislim od takozvanih zvaničnika.
Elem, crnogorski popis je pokazao da je po kojekakvim pitanjima uglavnom hrpa toga nepokazljiva. Rezultati kažu da u CG ima 44,9 posto Crnogoraca, ali da crnogorskim jezikom govori ukupno 36,97 procenata ukupnog stanovništva, hoće reći da ne govore ni svi Crnogorci. Da ima 28,77 posto Srba, ali da zato srpski govori 43,88 procenata građana. Nije nemoguće dakle da srpski govori i koji Crnogorac. Potom, da u CG živi 4,91 posto Albanaca, a da albanski govori 5,27 posto građana, pa da ima 8,65 Bošnjaka, čijim jezikom govori 5,33 posto građana i 3,31 Muslimana, jezik se ne pominj, ali je zato jasno da svi Muslimani nisu i Bošnjaci. Hrvata ima 0,92 posto, dok hrvatski govori 0,45 posto građana, iliti odokativno ni pola Hrvata. Ima i 1,01 posto Roma, koji nadati se govore i romski. Ali ima i 4,87 posto stanovnika koji se nisu htjeli ili mogli odlučiti ni za jednu od raspoloživih, kako se to kaže nacionalnih pripadnosti, kao što ima 2,63 posto građana koji govore srpsko-hrvatski. Na sve to ima još, pored Crnogorskih Džedaja koji nisu prešli cenzus od 100 žitelja, pa ne znamo koliko ih ima,
131 Nijemac, 104 Turčina, 946 Rusa, 354 Slovenca, 900 Makedonaca, 337 Mađara, 1.154 Jugoslavena i 135 Italijana. Nisam našao podatak o brojnosti po, šta god znači da znači, većinskim vjeroispovijestima, ali nadležni kažu da među manjinskim ima 118 budista.
Popis je izazvao i potpuno odgovarajuće jasne komentare. Da jača „građanska Crna Gora“, ali da su Crnogorci „temeljni narod koji je stvorio državu“, da se Crna Gora „ne može praviti bez Crnogoraca“, da je Crna Gora multietničko, multikulturalno društvo, što je njena vrijednost i bogatstvo… Pa sam, lud kakav sam, prebrao sve definicije od Fichtea i Hegela, preko austrougarskih i ruskih recimo marksista, pa sve do Kardelja. Pa sam onda nešto oko formiranja nacija, Engleza, Škota Velšana, Iraca, Francuza, Bretanje, Španjolaca, Katalonaca, Gala… Do sanjanih granica Srba i Hrvata. Onih. Pa sam puk’o.
Početkom prošlih sedamdesetih podržavao sam, bilo je mnogo razloga, formiranje ljudske skupine pod imenom Muslimani. Naravno ne kao etničke, jer to prosto nije bila. Početkom devedesetih sam afirmativno govorio o jednoj knjizi Husage Ćišića, u kojoj kaže da narodi u BiHu pripadaju istom korpusu. Izbacio sam tezu, uticaji crkvi, da ako su muslimani poturice, onda su Srbi i Hrvati u nas uglavnom posrbice i pohrvatice. A onda mi nije bilo jasno kako su to Muslimani postali Bošnjaci. Kad su nama južnjacima svi ti sjevernjaci bili Bošnje. Što reče Alija Nametak, u tekstu o narodnim imenima mjeseci u BiHu: „Karakteristično je da je upravo Bošnjak, fra Matija Divković, prvi štampao… Vidi Bošnjaka.
Zaključih: drug do druga zadruga, zub do zuba proteza, pojava do pojave, pojavizam.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
