GENETIKA

Jer je starom, nakon slučajne usluge jednom tamošnjem vadizubu, ponuđen dobar posao, za dobre pare. Pakirali smo se jedno šest dana, bili haptak, kad je on sedmi dan došao kući, malo pri kafi i krenuo s nekom pričom, da koje će on materine u Njemačkoj, jesu pare, ali šta nam fali u Mostaru, imamo dovoljno, šta bi mi još htjeli, zdravi, siti, odjeveni… A ima i za Bar ili terasu u „Neretvi“. Raspakiravanje. Onda je prošlo nekoliko možda godina, krenule one prve grupe zdravstvenika u Libiju, naši tamo nešto organizirali zdravstvo, imenovani direktor taze izgrađene odgovarajuće ustanove pozvao starog da ide s njim, da organizira zubariju. I, šta i, zna se, opet pakiranje, selimo, nije Njemačka ali je dobar posao i dobra lova. Jebi ga. Opet sedmi dan, pa se sad čudi što mi sedam nije omiljeni broj. Opet stari pri kafi, malo više nego pred Njemačku, opet šta nam fali u Mostaru, raja, romantika od socijalizma, sindikat, socsavez, Velež… I drugo raspakiravanje. Meni se to nekako činilo normalno, jer sam uvijek slušao kako je meni lako, jer mi je stari zubar. Čak me je i ubijedilo. Sve do one zime 1963, do zaveljačenog leda u februaru. Nisam mogao iz kuće maknuti, dok se stari ne vrati s posla i dok mu ne maznem kaput, svoj nisam imao, imao sam nešto za mostarske prilike. I do jedne druge prilike, u kojoj sam bio zadužen, oni negdje išli sami, da odem tad i tad na blagajnu Medicinskog centra i podignem plaću. Banja. Kont'o sam, jer je meni lako, da ću dobiti, onih para, jedno dvjesto hiljada. Kad mi je blagajnica izručila, dobro sam zapamtio, šezdeset četiri hiljade umalo se ne posvađah radi njene greške. Reče žena sve vam je tu na traci, a traka jedno metar i na kraju stvarno neočekivani iznos. Ljut k'o puška, dočekao sam starog sa nemoj mene više slati po plaću. Na šta je uslijedilo nešto što nije za ovaj papir, koliko god da uživam kad mogu reći. Kasnije, kad smo sestra i ja studirali, moj je sindikalac, zaslužan za ukidanje privatne prakse zdravstvenicima u BiH, išao u Metković raditi i vraćao se na vrijeme u svoj Dom zdravlja. Onda je prošlo mnogo godina, spakirali smo se i napokon krenuli. U izbjeglištvo. Nas desetoro i jedno tristo maraka. Ne bih ja o ovome da ne dobih pismo iz Amerika. „Ivice, ne mogu da ti ovo ne ispričam, moram porukom, tek toliko da se zna. Moj Goran pravio zube, Veno mu pravio prije 30 god neki most sa ispod zlatnom podlogom. Vjeruj mi da su svi mogući zubari gledali u Americi to remek djelo i čudili se. Tek prije mjesec dana skinuo taj most koji je trajao tolike god. I na kraju uzeli fine pare za to zlato. Da li vjeruješ u to?“. Vjerujem. Ja sad, kad me neko upita za penziju, kažem da imam međunarodnu, sa dijelom iz EU. Kažu blago tebi. Prešutim, neka misle šta misle. A za sebe, u bradu, kažem jebi mater, dužan sam i Hasi i Husi.